interes djeteta nije posjet kandidatu koji je u političkoj kampanji!

unsplash.com

U ovoj smo se kampanji za lokalne izbore, odnosno izbore za načelnike/ce, gradonačelnike/ce i župane/ice u Republici Hrvatskoj, nagledali kandidata, koji se u jeku službene kampanje naslikavaju s djecom u vrtićima, ili s vrtićkom djecom općenito.

Apostrofirala bih ovdje stav pravobraniteljice za djecu, koja napominje kako uobičajene suglasnosti roditelja za snimanje djece u sklopu aktivnosti dječjeg vrtića za potrebe dokumentiranja rada i promidžbe djelatnosti vrtića, koje roditelji potpisuju na početku pedagoške godine, ne obuhvaćaju situacije poput ovih. Dakle, djecu treba zaštiti od medijskog izlaganja i od situacija koje bi se mogle interpretirati kao političko iskorištavanje djece. Snimanje i fotografiranje takvih susreta djeci može predstavljati pritisak, pa je važno da dijete može odlučiti želi li sudjelovati u susretu ili snimanju, a nužan zakonski uvjet je i da su njegovi roditelji suglasni s time, te pravovremeno o tome informirani.

Djelatnici ustanova u kojima su djeca trebali bi obratiti pažnju na situacije izvan ustanova, a u kojima bi se djecu moglo dovesti u kontekst političke promidžbe, te u tim okolnostima zaštititi njihova prava.

Uvijek postoji rizik od političke zloupotrebe snimki, te negativnih reakcija javnosti, koje posredno pogađaju djecu.

Dakle, djeca se nikako i ni pod kojom prigodom ne bi smjela dovoditi u kontekst predizborne kampanje, niti fotografirati sa službenim kandidatom za gradonačelnika, zamjenika gradonačelnice itd. Držim to veoma perfidnim (needuciranoj javnosti skoro pa nevidljivim) oblikom eksploatiranja maloljetnika koji nemaju pravo glasa, niti znaju niti bi trebali znati što je u ovom slučaju moralno, etično i u njihovu najboljem interesu. To bismo trebali znati mi odrasli. To je naša odgovornost. Interes djeteta nije posjet kandidatu koji je u kampanji i opetovano fotografiranje s njim. Oblik je to iskorištavanja djeteta u kojeg je teško uprijeti prstom. Jer će se uvijek prigodničarski pravdati. No pitam se, polažu li predstavnici aktualne političke vlasti prava na našu djecu? Podrazumijeva li se da su im naša djeca na raspolaganju za naslikavanje? Kada se to počelo podrazumijevati?

Jesu li im naša djeca najneviniji ukras kampanje? Gdje je granica? Tko će biti glas razuma?

Poražavajuće je i beskrajno tužno da u ovom dehumaniziranom vremenu, vremenu vladavine gluposti, banalnosti i relativiziranja, nekome čak i imponira da mu je dijete na društvenim mrežama ili u medijima na fotografiji sa službenim kandidatom u političkoj kampanji, u borbi za vlast. Podsjećam ponovno na nedavne izjave pravobraniteljice za djecu i pozivam na edukaciju o dječjim pravima. Zašto ovo pišem? Jer sam majka i sve u meni vrišti. Ma sve i da nisam! Zna se što je u redu, a što nije. Barem bi se trebalo znati. Naravno da ne mislim ništa postići. Niti ikoga mijenjati. Reagiram jer smatram da je više nego ikad važno djecu učiti što je prihvatljivo, a što nije. Što je u redu da im se radi, a što nije. Nekad je granica tanka, gotovo nevidljiva, i treba ih se učiti senzibilitetu upravo na tu granicu. Ako mi odrasli to ne znamo, tko će djecu tome naučiti? Hoće li naša ostavština biti samodopadnost, oholost i atmosfera izvrnutih vrijednosti, u kojoj će glas razuma postati relikt, puka egzotika?

Kad bi se zaista, zaista voljeli i poštovali, najprije sami sebe, a onda i jedni druge, bi li ovakvi tekstovi bili potrebni?

Ljubav vlasti za djecu podrazumijeva više porodiljne naknade, besplatne vrtiće i besplatne udžbenike. Prigodničarstvo je nešto najpovršnije, najpaušalnije što je naše društvo iznjedrilo, što su naša šutnja i prepuštanje stvari slučaju iznjedrili.

Supermame bi trebale biti proaktivne mame, zar ne? Ili barem mame koje imaju pravo izraziti svoje mišljenje, što je uostalom i jedno od dječjih prava, za sve vas koji ih niste poručili.

Nensi Pereša Licul
NENSI PEREŠA LICUL Majka dječaka. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu.