Ja bih rekla da smo mi jedni veliki sretnici. Znam da će nekima to zvučati ludo jer kako možeš biti sretnik ako ti dijete ima srčanu grešku? Vjerujte mi, možeš. Da ne ulazim u previše medicinskih termina za koje većina vas ne zna što znači (nisam niti ja, vjerujte mi) objasnit ću naš slučaj u potpunosti laički da dobijete uvid. Ako se pitate zašto nešto ovako intimno dijelim javno, zato jer bi meni osobno bilo puno lakše da sam pročitala što nas otprilike čeka.
srčana greška
Kad smo završili u bolnici zbog upale pluća, primijetila sam da se kod dojenja dijete počelo jako znojiti te su mi objasnili da to može biti reakcija na antibiotik. Stanje nam se nije promijenilo niti nakon antibiotika, uz to je naša pedijatrica čula i šum na srcu te rekla da bi svakako bilo dobro da odemo na pregled kod kardiologa. Tamo su dijagnosticirali – rupicu na srcu. Nakon otprilike nešto manje od dva mjeseca, ponovno smo išli na kontrolu, rupica se skoro zatvorila, ali je kardiologica izrazila zabrinutost da krv previše brzo protječe kroz srce. Da, bila je to još jedna rupica, ovaj puta veća i stanje je bilo puno ozbiljnije nego sa prvom rupicom. Kardiologica je bila divna žena, puna razumijevanja za moj strah u očima te me posjela kraj sebe, otvarala medicinske priručnike, crtala, objašnjavala što je točno s tom rupicom te kako se to medicinski rješava kateterizacijom srca. Njezina preporuka- odlazak u Zagreb na Rebro.
dvije godine pregleda
Otišli smo tamo, dijagnoza potvrđena. Preporuka je bila da se dobije na kilaži, ako će nam stanje to dopustiti i dokle god će dijete normalno rasti, nećemo dirati srce. Svakih par mjeseci kontrola, višesatno čekanje i gužve. Ponekad doista iscrpljujuće. Tada shvatiš da iako nikad nisam na to obraćala pažnju, djece sa srčanim greškama ima puno više nego sam ikada mogla pojmiti.
Svakih par mjeseci, rekla bih otprilike tjedan dana uoči pregleda, nisam spavala. Stalno sam se pitala hoće li biti dobro, hoće li sve biti ok. Iako sam bila zabrinuta cijelo vrijeme, tih tjedan dana uoči pregleda bila bih jako napeta.
Uspjeli smo izdržati dvije godine prije negoli se počelo primjećivati da dijete više baš ne dobiva na kilaži, da se pojačano znoji i da puno više spava. Kroz te dvije godine ja bih se znala usred noći probuditi i krenule su suze, isto kao što su znale krenuti usred običnog pranja suđa jer što ako kateterizacija ne prođe dobro, što ako ja više poslije neću vidjeti svoje dijete? Što ako zaspi i ne probudi se više? Što ako mene moja ljepota ostavi i ne vidim više tu kosicu koja vječito neposlušno strši, male slatke zubiće i usta puna zvonkog osmijeha? Da više nikad ne vidim tu svoju malenu sreću?
Hoću li ikad vidjeti kako završava školu, plače zbog jedinice ili sretno govori kako je zaljubljeno? Znam, možda su nekome glupa pitanja, ali kad znate da će vam dirati dječje srce, rekla bih da razuma nema.
molim te, vrati mi se
Dobili smo termin za dan kateterizacije. Iako smo čekali dvije godine i strepili, nekako je taj dan došao prebrzo. Obavili testiranja, ušli u bolnicu i čekali. Stigao je trenutak za odlazak u salu. Jedino što sam mogla prozboriti ispred lifta, onako zabrinuta i pokušavajući biti hrabra u tom trenutku: Nemoj molim te plakati, doktori će ti pomoći da budeš bolje. Ja te volim, tata te voli, vole te tvoji dečki. Molim te, molim te, budi jaka. Molim te, molim te, vrati mi se.
Pametnije od toga nije išlo. Nisam znala. Nisam ni mogla.
Ja sam krenula u sobu čekati, i kad sam ušla natrag, sasula sam se u tisuću komadića. Suze su išle same od sebe, a pitanja poput “jel’ sad to stvarno to i hoće li mi se vratiti”, počela su kolati glavom poput nenormalno brzih vjetrenjača.
I tada je u sobu ušla druga mama, čije dijete nije otišlo na kateterizaciju, nego su morali čekati jer injekcija prije operacije još nije počela djelovati, iako je dijete već trebalo prije nas biti na redu. Bila je sva uplakana, jadna i prestrašena. Ja sam obrisala suze i nekako pokušala pronaći riječi utjehe. Pomislila sam si u sebi, meni je trenutno lakše nego njoj, moje dijete je otišlo na kateterizaciju, ja znam što se događa. Makni te suze i slušaj je. Njoj je gore, treba te. Bila je u sobi neko vrijeme dok mi nije ispričala svoje brige i podijelila svoju bol zbog postupka i injekcije koja nikako da počne djelovati. Kad se koliko toliko smirila, otišla je natrag svojem djetetu.
minute su prolazile kao godine
Iako su mi rekli da kateterizacija traje nekih 45 minuta, bilo je prošlo 50 pa 55 minuta, pa sat vremena. U tim trenucima, minute su mi bile ne kao sati, bile su mi kao godine. Konačno je zazvonio telefon i medicinska sestra mi je rekla da ide dolje po moju ljepotu. Ja sam bila uzbuđena kao da dobivam na lutriji. I kad su izlazili iz lifta, u tom djeliću sekunde, ja sam se fokusirala na izgled primarijusa, jesu li im lica zabrinuta, što ću iščitati iz govora njihovog tijela? Nasmijali su se. A ja duboko udahnula jer sam na tren njihovog izlaska iz lifta prestala disati. Kad su prolazili pored mene, doktorica mi je nasmijano rekla, sve je dobro, malo ih je zezalo na jednom mjestu, ali sve su riješili.
Znam sva pravila, ne grli, ne dodiruj, ali ja bih bila zagrlila i doktoricu i čistačicu i cijeli svijet da sam mogla. Rekla sam samo: Hvala vam svima od srca (ha, kako drugačije ipak smo na kardiologiji!).
Ostali smo u bolnici do sljedećeg dana. I tada otišli doma. Ostaju nam kontrole.
mnogi samo žele imati dijete čije srce normalno kuca
Zašto sam vam na početku naše priče rekla da smo sretnici? Jer na odjelu kardiologije postoje djeca koja nisu izašla van nakon rođenja i već su tamo mjesecima. Požrtvovne mame koje dolaze svaki dan uz posao i ostaju s njima dokle god smiju, a onda moraju kući drugoj djeci i obavezama. Jer postoje djeca koja čekaju na presađivanje srca. Jer postoje djeca čije mame ne mogu dobiti smještaj uz njih, iako imaju teške srčane probleme. Jer postoje djeca poput preslatkog Lovre koji ima četiri vrste oštećenja na srcu i kojeg je čekala osmosatna operacija. Bravo hrabri laviću za tebe i tvoju prekrasnu mamu/cimericu.
Znate kome još bravo? Za sve doktore/primarijuse koji rade na odjelu pedijatrijske kardiologije u katastrofalnim uvjetima. Bolnice nam se raspadaju, a oni krpaju ljude i sustav. Za sve medicinske sestre koje su noćima bile dežurne i sa osmijehom dolazile i mijenjale djeci pelene, namještale im aparate, pjevale im, tepale, čuvale ih kao da su njihova. Ako su ih birali po suosjećajnosti, bolje nisu mogli naći. Svi koji morate tamo ostaviti dijete, budite bez brige, u dobrim su rukama. One se odnose prema njima kao prema vlastitoj djeci.
Bravo i za sestru Tihanu koja me tješila kad sam dolazila zabrinuta na silne kontrole. Znam da nisam bila jedina koju je morala tješiti i čije je dijete trebala smirivati pjesmom i igračkama kada je bilo nemirno da se napravi pregled. Hvala Vam.
Hvala obitelji, mojim prijateljicama i prijateljima, koji su me čitavo vrijeme slušali, pitali, raspitivali se i koje sam, kad smo završile u bolnici zamolila da nam šalju dobre želje i vibre da sve završi dobro. Tebi moja Lidač posebno hvala na trudu. Hvala mojim curkama #samopozitivatebra s kojima se nisam čula mjesecima, ali kad sam napisala, molim vas samo pozitivu, nisu niti trepnule, ponudile pomoć za štogod nam treba.
Kažem vam da smo sretnici, stvarno jesmo, zbog stanja kojeg smo imali, nasuprot tisuće težih, zbog postupka koji je dobro prošao, a mnogima nije.
Sreća je imati zdravo dijete i tu stavljam točku sa veliko T. Kao roditelji imamo svakakvih želja- curica/dečko, plave oči, loknasta kosa… Mnogi samo žele imati dijete čije srce normalno kuca.
A za sve ove iznad nabrojane ljude – neka mi netko kaže da je svijet ružan. Nije. Dokle god ima ovoliko dobrih ljudi, svijet je prekrasno mjesto. To vam kažem ja i jedno zakrpano srčeko koje kuca svojim punim žarom. I vječno sam zahvalna na tome.
Foto: unsplash.com
