Društvene mreže nisu nikada bile prisutnije u našim životima nego upravo sada, u doba pandemije. Otuđili smo se, prisilno, jedni od drugih, i koristimo ekrane da bi, koliko toliko, normalno funkcionirali. Interne sastanke s kolegama odrađujemo preko teams-a, sastanke s partnerima preko zoom-a, poslovnjaci pričaju o sebi na LinkedInu, hejteri hejtaju na Forumu, blogeri koriste Instagram, mladi Tik Tok. Na YouTube-u nam uporno izlaze oglasi koje ne želimo gledati, ali ne želimo ni plaćati Premium verziju pa radije gunđamo tih 5 sekundi. Mark je, navodno, sam sebi uništio svoj Facebook, iliti buduću Metu. Hvala nebesima na Podcastima, Spotifyu I Netflixu (ok ulazimo u drugu sferu) koji su zamijenili događanja, koncerte i kino.
Da, dobro, pandemija u Hrvatskoj nije toliko strogo zatvorila sva moguća vrata, i realno, kako drugi žive, nama je još i dobro. Bar nam tako svi koji su zapadno preko granice govore. Čula sam da je na Jahorini puno bolje nego kod nas u Hrvatskoj. No, svejedno se apsolutno svi imamo pravo žaliti jer smo svi svako malo u izolaciji i/ili samoizolaciji, prevedeno, svi smo u prosjeku od 10 do 25 dana redovno u kućnom pritvoru. Osobno više ni ne brojim koliko smo puta dobili poziv iz vrtića koji je glasio:
”Mama, imamo zaraženu tetu / zaraženo dijete pa idemo svi kolektivno u izolaciju do…(upisati datum).”
Baš super, veselila sam se ponovnom prisilnom druženju, uz sve ostale obaveze, 24 sata dnevno s ostalim ukućanima. Nije da ih ne volim, ali što je previše – previše je.
Preboljela sam koronu s jako blagim simptomima, ali odradila sam mnogo samoizolacija. Ako koga zanima, cijepljena sam dva puta. Cijepit ću se i treći. Možda uplatim sama sebi kartu za Izrael pa se docijepim i s četvrtom dozom odmah iza treće. Iskreno, cijepila bi se i s cijanidom kada bi mi garantirali da nakon toga sve ovo magično završava. Dobro ne bi baš s cijanidom, ali skoro.
Ako mene pitate – a pitati ćete me – bi li cijepila svoje dijete? Odgovor je ne. Nisam za cijepljenje djece, ali jesam za cijepljenje zdravog odraslog kolektiva u svrhu očuvanja zdravstvenog sustava.
Doduše, ne čitam više ništa ni o vakserima ni o antivakserima, ne pratim brojke, ne zanima me Novak. Načula sam da se bliži kraj pandemije jer virus lagano slabi i da bi sve ovo možda uskoro moglo biti gotovo. Meni se čini da su nam i ranije slično govorili, pa smo tu gdje jesmo. Znam da neka istraživanja tvrde da će cijela situacija s Covidom trajati cca 10ak godina. E ta mi se prognoza nimalo ne sviđa.
Na tren sam zatvorila oči i zamislila 10 godina izolacija i samoizolacija s djecom. Smračilo mi se.
Naravno, u usporedbi s tegobama težih pacijenta, ovo sve što ja ovdje piskaram zvuči banalno i glupo. Nažalost i sama poznajem osobe kojima pojam korona nije bio nimalo zabavan. Nije ovo neka tek obična prehladica, i nismo mi Pernar pa da se liječimo C vitaminom i cinkom. Nemojmo nikada zaboraviti na veliki broj smrtnih slučajeva s i od korone (meni je to sve jedna te ista stvar). Nemojmo nikada zaboraviti na Covid odjele i sve bolesne na kisiku i respiratoru. Oporavak iza inducirane kome nije nimalo brz ni jednostavan. A cijela ova tematika samoizolacije nije zabavna ni medicinskim sestrama, liječnicima i epidemiolozima na prvoj crti obrane. Kao i prvog dana, svima njima, skidam kapu… Svima koji su na prvoj crti obrane, osim našem prekrasnom stožeru za civilnu zaštitu i našoj još kompetentnijoj Vladi RH, koji, od prvog dana, po starom dobrom HDZ-ovom običaju, prilagođavaju mjere vlastitim željama i potrebama.
Kada vrtim film unatrag, koliko je samo naš stožer imao glupih i nelogičnih odluka, to je strašno. Mene stožer podsjeća na onaj crtani ”A je to!”. Oni kao da se trude da stvari dodatno zase*u.
Sjetimo se kada su se mjere, odjednom, magično prije izbora popuštale i kada su svi svakako mogli glasati, bili zdravi ili ne. Ili onaj trenutak kada su mjere vrijedile za sve, samo ne za Crkvu. Covid19 kad dođe ispred Katedrale sam sebi kaže ”E ne, pričekat ću da misa završi i da ljudi izađu.”. Zanimljiv je bio i onaj trenutak kada su se političari cijepili preko reda, kada smo svi htjeli cjepivo koje sada svi možemo imati, ali ga nitko (osim mene) više ne želi. I dalje mi je najdraži trenutak cijele pandemije live cijepljenje ministra Marića. Kruna svega je naslov iz Jutarnjeg lista: ”Žene iz cijelog svijeta poludjele za ministrom Marićem: ‘Oporezuj me! Popuni moj deficit!” – POPUNI MI DEFICIT??? Stvarno se nadam da nisam jedina koja pamti i oplakuje ovaj naslov dan danas.
Mi obični, fizički polu zdravi ljudi, koji nismo imali većih tegoba, se i dalje trudimo raditi i egzistirati kao da je sve savršeno normalno – a nije.
Nije normalno da smo svako malo zatvoreni poput štakora. Ali ako ništa drugo, barem mi je sada užasno žao kad vidim životinje u zoološkom vrtu…
Nije normalno da radimo i ne radimo u svakakvim uvjetima. Rad od kuće s djecom? Rad od kuće sa školarcima kojima treba objasniti zadatak iz matematike? Bolovanje jer imaš toddlera koji ne shvaća pojam ”Mama mora raditi.”
Nije normalno da smo se ovako otuđili… da se ne družimo, da se ne veselimo, da si ne pružamo ruku.
Mislim da nas posljedice, ne samo ove ekonomske, nego i ove psihološke, zapravo tek čekaju. Psiholozi i psihijatri će kroz desetak godina imati pune ruke posla, jer sve ovo, zapravo, kad bolje pogledamo, na kraju i nije tako banalno. Sve je ovo baš nekako čudno, i u najmanju ruku zastrašujuće. Nije do kava i ručkova, nije ni do putovanja – do slobode je.
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
I.Gundulić
Photo: unsplash.com, pexels.com
