Kako ste? Umorni? Zasićeni? Dosta vam je više svega? Dosta vam je izolacija, straha, online nastave, mjerenja temperature, prehlade i svega ostalog iz paketa? Meni baš je, dosta mi je i voljela bih da je ubrzo tome svemu kraj.
Jesam li se promijenila? Kako da ne, jesam itekako. Promijenila sam se, moje brige sad su još veće, moji strahovi i strepnje za moje bližnje su veće, sav teret na mojim leđima čini mi se svaki dan sve teži.
Pitam se hoćemo li morati naučiti živjeti s ovom pandemijom ili ćemo morati promijeniti naš način života koji smo dosad imali?
Svog drugog sina rodila sam 20 dana prije pojave pandemije kod nas, i tada sam mislila kako će sve to brzo završiti. Onda kako je to potrajalo, mislila sam da će sigurno sve završiti dok se ja vratim na posao. Ali prevarila sam se, jer vratila sam se na posao, a pandemija nije bila ni blizu kraja. Uskoro će biti godina dana od toga, a kraja još nema. Pitam se do kada ćemo svi mi izdržati ovako? Do kad će djeci biti onemogućeno bezbrižno druženje i igra, nastava bez maski i distanci, rukovanje umjesto šake, osmijeh umjesto maske. Kažu da je ubrzo kraj, da je ovo zadnji val, nekako nisam sigurna u to jer sve smo to već doživjeli. Ali voljela bih da bude tako, voljela bih kad bih znala da je ubrzo kraj onda bi sve nekako istrpjeli i strpljivo čekali “bolja” vremena.
Voljela bih da možemo šetati opušteno, neopterećeno. Da možemo gledati tuđe osmijehe, a ne maske. Voljela bih da ne dijelimo jedni druge na cijepljene i necijepljene.
Voljela bih da nas jedan papir ne određuje. Voljela bih da promatramo tuđe osmijehe i lice. Voljela bih da na radiju i vijestima slušamo vijesti u kojima se ne spominju broj oboljelih i umrlih. Kažu da se trebamo naučiti živjeti u ovim uvjetima i na ovaj novi način života? Kako da se naučimo živjeti s nečime što nam nije prirodno? Kako da svoju djecu naučimo da na život koji je danas jedino moguć s maskama i distancama? Kako da im objasnimo da ne mogu otići kod svog prijatelja i družiti se jer se mogu ponovo zaraziti?
Svi smo mi mislili i vjerovali da je ovo kratkotrajno i prolazno, to nam je bila jedina utjeha. Da će sve ovo proći tako brzo kao što je i došlo. Ali nije, tu smo. Živimo s pandemijom i stvorili smo novi suživot s njom. Živimo ili preživljavamo pravo je pitanje? Jer živjeti dok istovremeno radiš od kuće, pratiš nastavu na daljinu sa starijim sinom i pritom kuhaš ručak ili obavljaš neki drugi kućanski posao, nije dan kakav si planirala. To nije život kakav želiš imati i kakav želiš da tvoja djeca imaju. Stoga na pitanje vidim li kraj pandemiji, kažem glasno: nazire se kraj tu odmah iza ugla!
