Kada se ulazi u brak ili vanbračnu zajednicu jedno je sigurno, ne razmišlja se da bi u nekom periodu zajedničkog života moglo doći do njihovog razvrgnuća.
Ako te naslov privukao na čitanje jesi li u toj fazi? Kroz koje osjećaje prolaziš?
Možda gledaš u bijeli papir ispisan crnom tintom. Predmet: Sporazumni zahtjev za razvod braka… Uviđajući što je pred tobom možeš postati ljutnja, bijesna, agresivna, tužna, ali letargična i očajna. Ruke ti drhte i ne vjeruješ da se rastaješ. Glasovi u glavi s kojima razgovaraš i svađaš se, podijeljeni su. Možda postaješ svjesna da ulaziš u rat gdje se ne biraju sredstva, predbacivanja, smicalice i laži. Gdje nastupa borba između dva ega. Tvojeg i njegovog.
Adrenalin se podiže do Himalaje, razina stresa u tijelu raste u crveno. Gađenje i revolt prema drugoj strani postaju sve napuhaniji. Ukopavaju se rovovi da se napravi diverzija i uništi neprijatelj. Ipak između ljubavi i mržnje je tanka linija odvajanja.
A onda…
Raste osjećaj samoće ili osjećaj poraza. Sve veći i veći. Izmjenjuju se redom, tuku se među sobom koji je važniji, koji je jači.
Osjećaj poraza može biti toliko velik da lomi, razara i pali unutrašnjost. Savija kičmu. Gubi se nešto u što se vjerovalo. A osjećaj gorčine u ustima, izjedanja u trbuhu, gušenja u vratu kao da nikada neće prestati. Udara samoća, očaj i bespomoćnost. U tim trenucima svijet se promatra smušeno, rastreseno. Reagira impulzivno.
Borba koja se vodi unutar sebe nešto je poput tajfuna. Ruši i uništava sve pred sobom. Baca na tlo. Psihička bol može prerasti u fizičku bol.
Teško se ujutro ustati iz kreveta. Lakše bi bilo pokriti se po glavi, probuditi se u neko drugo vrijeme, na nekom drugom mjestu. Glumiti statistu u nekom tuđem filmu.
Za to vrijeme glasovi u glavi se svađaju. “To nije istina.”, “Otkud sad to.”, “Bilo ti je pred nosom, ali nisi htjela vidjeti.”, ”Ništa ne vrijedi.”, ”Kako se usuđuje?, ”Vratiti ću mu!”, ”Neću.”…
Bez obzira na svađu unutar sebe, ako rastava kuca na vrata što prije to shvatiš i prihvatiš, bolje je za tebe. Mora se taj neugodan događaj odraditi. Za glavne uloge u drami nema kaskadera. Treba se ući u svjesnost bolnosti rastave. Koliko može biti iscrpljujuća kroz pokušaje saniranja rana dok se istovremeno dobivaju novi udarci. I ne staju. Kada se dođe do dna, može se uvidjeti da postoji i dno dna.
I što sad?
Uvučena u rat koji ne želiš i nisi sama odabrala. Možda i jesi, ali nisi se pripremila na posljedice. Pokušavaš shvatiti besmislenost i postupke koji su previše ljudski.
U tom ratu nema stvarnog pobjednika.
Bačena si u uzavreli lonac i intuitivno znaš da se moraš braniti i izaći čim prije ako želiš ostati stabilna i zdrava. Shvatiš da stajanjem nema pomaka, da riječi u trenutku kad ih izrekneš izlaze iz tunela kao otpuhnute vjetrom. Kako je potrebno komunikaciju staviti na stišano jer tada tvoja riječ više ne povlači bujicu riječi druge strane. Daješ si vremena da analiziraš iz nekog drugog kuta, da pokušaš pohvatati konce i mirnije proći kroz taj period uviđajući gdje je krenulo krivo.
Zašto uopće dolazi do rastave?
Postoji mnogo razloga i svaki najbolje zna svoju stranu priče. Zajednica službenog ili neslužbenog zajedničkog života, odnos je dvije osobe i ona u samom početku može djelovati idealno. Međutim, kao i mnogo drugog, međusobni odnosi mogu se birati već u samim počecima kad je sve to još zametak. Razbijanje jajeta nastaje kao posljedica nezrelosti ili neuviđanja onog što stoji ispred. Dio neshvaćanja i utvrđivanja da postoje dva različita karaktera i dvije različite osobnosti.
Nastaje bolno buđenje. Nitko se neće promijeniti ako to sam ne želi. Jedino sami sebe možemo promijeniti.
Bez obzira tko poteže prvi potez, ni jednoj strani nije lako i jednostavno. Kao ni bezosjećajno. Samo je strana koja poteže pitanje smisla odnosa, kroz besmisao i loše emocije prošla ranije dok je za to vrijeme ona druga strana možda živjela u iluzijama i fatamorgani. A možda je samo bila bitna i vrijedna sebi.
Kako bi priča dvoje ljudi završila što se može lošije, u vrijeme trajanja rastave mnogi oko njih daju si pravo miješanja, viđenja, savjeta, mišljenja, osuđivanja te bacanja kamenja ovisno o strani koja im je draža i interesa koji ih vode. Smatrajući se nadmoćnijim i pametnijim. Pokazujući svoj stav kakav god bio.
A to sve utječe na sam ishod načina rastave. U toj priči odjednom postaje jasno da pravo na rješavanje problema partnera polažu svi. Bliži rod, kvazi prijatelji, ali i dalji prolaznici.
Odnos dvoje ljudi se tada dodatno razvlači i seli na veću bojišnicu s dodatno postavljenim minama. Lako se postaje uznevjeren, izgubljen, pobrkaju se lončići, izgube se osjećaji i empatija.
Za koga?
Za djecu. U nerazmišljanju stavljaju ih na stol i vuku svaki na svoju stranu. Sebično i sadistički. Radeći im operaciju mozga nekim svojim uvjerenjima, mišljenjima i postupcima.
Isprovocirani odrasli lako se zaborave i postanu nezreli. Ne shvaćaju ili im nije bitno u poimanju da djeca nisu stvar, ne zamjenjuju alate. Nisu oružje. Ne služe za ucjene.
Ne mogu poviti rane jer nisu flasteri. A onim što im se pokazuje, izgovara i priređuje postaju isti kao odrasli. Inatljivi, agresivni, ogorčeni, svadljivi, povučeni ili depresivni, samo da bi se obranili od boli. Boli koju im zadaju njihovi roditelji kako bi se izborili između sebe za bolju poziciju u ratu. Ratu odraslih. Djeca tada postaju kolateralne žrtve, a nisu birala kada će doći na svijet, gdje i tko će im biti roditelj. Nažalost, ti isti roditelji sada ih kažnjavaju za svoje odrasle propuste.
Nije li to ono što je najgore kad dolazi do razvrgnuća zajednice?
Ako se ne želi više živjeti u toj zajednici, svaka materijalna stvar, svaka pozicija koja se gubi, status, imidž ili bilo čemu se daje, osim djece prevelika vrijednost, obija se u glavu. U tom ratu nema stvarnog pobjednika.
Mentalno zdravlje djece je najbitnije za njihovu budućnost, a ono se često zaboravlja.
Bez obzira koja strana želi rastavu, ona je tu. Prisutna i nesavitljiva. Na neki način zajednički ste ju pisali.
Pravovremeno za mnogo stvari nisu se postavljala pitanja zašto, već se uzimalo sve zdravo za gotovo. Nije se slušalo, zajednički učilo i raslo. Nije se davalo ili nedovoljno davalo sebe. Nije bilo konstruktivnih rasprava, kompromisa i dogovora. A možda se previše udaralo u visoki, betonski zid osobnosti i karaktera partnera.
I što sad? Što preostaje?
Ako si bačena u dno bunara a izlaza nema, potraži ga u onome što imaš. Što su bacali po tebi. Popni se po tom kamenju tuđih, raznih mišljenja, postupaka i uvjeravanja. Dozvoli si da sve loše što si primila okreneš na svoju mogućnost izlaza iz košmara.
Kada se uspiješ popeti i izaći, daj si vremena. Sagledaj sebe. Gdje si sada, a gdje želiš biti. Pogreške su tu da učiš iz njih.
Promatraj ljude koji su te zatrpavali i za koje si još jučer imala jedno drugo mišljenje.
Jedino na vrijeme koje je bilo ne može se utjecati. Prolaznost vremena sve pokaže i izbaci na površinu. Nije bitno gdje si sada već gdje želiš biti u budućnosti. Postupci danas stvaraju budućnost sutra.
Možda si samo u životu tražila i privlačila na sebe krive ljude. Možda su ti učinili uslugu, dali lekciju, koliko god ona bila bolna. Kako bi naučila i upoznala sebe.
Rastava može koštati zdravstvenog, emocionalnog i materijalnog kolapsa. Međutim, kroz vrijeme i bolne promjene, može donijeti bogatstvo i duševni mir. Samopouzdanje, vjeru u sebe, svrhu i uviđanje razlika u samom smislu života.
Traži iskrene ljude oko sebe, one koji ne drže figu u džepu suosjećajno se osmjehujući.
U konačnici, jeftini moralisti te najskuplje koštaju.
Foto: pexels.com
O autoru:
IVANA KNEŽEVIĆ Mama prekrasne dvoje djece koja se školovala i radila u svim uslužnim zanimanjima vezanim za ljepotu i uređivanje žena. U nekima od njih radi i danas te nakon dugogodišnjeg rada uskoro izlazi njena prva knjiga vezana uz iskustva i edukacije u uljepšavanju žena. Povezuje medicinu, biologiju, kemiju i psihologiju kao sastavne dijelove ženske ljepote u svom radu sa ženama.