Da ste me prije par godina pitali kakva sam, rekla bih da sam loša osoba, osoba koja ruši odnose, koja je nespretna, ironična, brzopleta, hrabra, tvrdoglava, uporna, jaka i da mogu sve sama. Pod cijenu rušenja odnosa. Rekla bih da svoj život ne mogu zamisliti bez partnera, da sam kriva za sve razrušeno, da sam očajna i nemam pojma kako dalje.
Nitko me nije učio kako da volim sebe. Nitko mi nije rekao da mogu i da vrijedim bez obzira na to što drugi kažu. Nitko me nije učio da u svakoj situaciji imam izbor i da sam u potpunosti odgovorna za svoju sreću koju mogu birati. Nitko me nije učio kako da biram sreću i kako da gradim samopouzdanje i samopoštovanje ne odbijajući pritom druge već da mogu istovremeno brinuti za njih i njegovati odnose koje imam.
Nitko me nije učio da nisam žrtva već da držim sve konce u svojim rukama.
Danas često čujem divljenje prema mojem rastu od strane mnogih vas, slušam hvale i podršku; čak i neku vrstu nevjerice da je takvo nešto moguće postići. Ponavljam, nitko me tome nije učio – sama sam naučila što znači da svi imamo taj kapacitet samo je pitanje želimo li ga iskoristiti odnosno zašto vjerujemo da ga ne možemo iskoristiti.
Vjerujem da do temeljnih promjena ne dolazi sve dok nam voda ne dođe do grla. Ja sam iskusila taj osjećaj unazad tri godine i tada sam odlučila nešto poduzeti. Nisam uopće imala ideja kako se drugačije ponašati, kako biti sama, kako preživjeti sve što mi se događa. Ali, htjela sam. I to je početna točka. Nema recepta, nema određenog vremenskog roka. Postoji volja i vjerovanje da možemo. Kako god, nekako. Uspjet ćemo. Smislit ćemo nova ponašanja, nešto ćemo drugačije učiniti. Za sebe.
Kada voda dođe do grla onda mijenjamo svoje temelje; mijenjamo ideje koje smo njegovali cijeli život, npr. da ćemo s nekom osobom provesti život. I zato je to tako teško i zapravo se čini nemogućim. Upravo zbog toga: mijenjamo ono u što smo vjerovali mnogo godina. I zapravo smo tijekom tog vremena gledali sebe ovisnima o drugima i životu koji nam se događa. Dok time njegujemo svoje rane, tonemo sve dublje. I ništa se ne događa. I čudimo se kako tako sporo ide. Jer se držimo svoje plutače da ne otplivamo dalje… do druge obale. Koja je tajanstvena, nepoznata, pomalo strašna. Radije tonemo ovdje. Ne usudimo se plivati. Jer je teško. Jer sebi ne vjerujemo.
„Ma svatko to može. Nema „Ne mogu“. Dosadilo mi je ponekad i da budem jaka. Želim biti slaba i da netko bude jak za mene“, napisala mi je nedavno jedna osoba.
Danas, da me pitate kakva sam, odgovorila bih da sam vesela, optimistična, zanimam se za druge, volim svoje tijelo i svoju dušu, volim svoju ljubav prema životu, zahvalnost, ljubav prema Bogu. Rekla bih da sam dobra majka, da sam zadovoljna, hrabra, zabavna, da volim šetnje, tišinu, mir i užurbanost. Rekla bih da sam snalažljiva, kreativna, šarmantna, realna, da volim slobodu i da ne mogu zamisliti život bez ljubavi. Rekla bih da obožavam Ljubav.
Počela sam vjerovati da imam samo sebe. Ako ne njegujem sebe, ne mogu biti dobra ni za druge. Počela sam vjerovati da me padovi ne određuju već da mi služe kao iskustvo i prilika za učenje i promjenu. Danas si dopuštam umor i želju da netko bude jak za mene jer vjerujem da sam sama sa sobom dovoljno jaka i sposobna, a da me netko pritom može njegovati. Danas mi je oslonac na drugoga hrabrost i jakost. Vjerujem da imam nepresušan izvor ustrajnosti i snage jer vjerujem da mogu. Kada sam iskusila uspjeh i sreću, želim još. Nezasitno. Jer je tako lijep osjećaj probuditi se i utonuti u san zahvalna i sretna što imam sebe. Baš takvu. A sve sam sama postigla.
Koju promjenu vi volite na sebi?
