Majka sam djevojčice koja trenutno ima godinu i tri mjeseca (nikada nisam starost djeteta računala po mjesecima). Palčica, rođena mjesec dana ranije, carski rez. O tome drugi put.
I nakon skoro dvije godine djeteta u mojem životu još mi je uvijek neobično da sam MAMA. Ja, koja sam mentalno „zapela“ u 25. godini (uskoro 31 s ponosom)!?!!
No, vratimo se temi. Nakon mjesec dana boravka u bolnici zbog njezine težine i hipoglikemije (zbog manje težine; sada je sve ok), stigle smo kući. Moj suprug je često na moje izjave: „Bit ćemo roditelji, doći će do promjena, više nema zabave na sve strane“ i slično znao izjaviti: „Ma neće, sve će biti kako je i sada.“ Hmh.. bivši suprug, točnije.
Nakon 5 dana boravka kod kuće, jednu večer me zamolio da sjednem pored njega i riječi su potekle: „Više te ne volim, osjećam da ti mene ne voliš, zaletjeli smo se, želim razvod, ovako je najbolje, najbolje je i za nju dok je još ovako mala, nisam ti htio reći dok si bila trudna, nema povratka…“
Sjećam se da sam tijekom njegovog monologa sjedila i buljila u jednu točku ormara ispred mene. Bila sam svjesna svega što govori, a opet kao da je bilo u magli. Još nisu krenule suze jer takvo nešto čuti je…neshvatljivo. Jako teško probavljivo. U tom trenutku. Pa su nakon nekoliko minuta krenula preklinjanja, suze, molbe, objašnjavanja, izjave ljubavi. „Ne, gotovo je. Odlučio sam.“ Kako bi rekla jedna moja poznanica: „Ne želim se više igrati braka.“ Slom. Praznina. Nemogućnost razmišljanja o ičemu.
Uslijedile su večeri ridanja, preklinjanja, svađanja (preblaga riječ), opravdavanja. Uzalud. Jednu večer sam zapalila cigaretu nakon mnogo mjeseci apstinencije (dojila sam), popila Normabel prvi put u životu i popila pivu. Izašla sam u vrt, buljila u noć (bio je 11. mjesec) i…čekala neku misao. Tada sam izrekla da shvaćam zašto ljudi čine samoubojstva. Nikada nisam imala potrebu nauditi si, ali u tom trenutku sam osjetila da doživljavam blagi živčani slom i da gubim tlo pod nogama. I u tom trenutku sam rekla kroz zube i potoke suza: “Ok. Sada ćeš ili završiti u ludnici ili se primaš posla. Ne dozvoljavam nikome, čak ni osobi koju volim, da me dovede do ludila.” Nakon mjesec dana svađe, njegovog izbivanja iz kuće, brinući se sama o djetetu dok mi je u kući stranac koji spava na kauču u dnevnoj sobi, odlučila sam da se odseli na što sam dobila odgovor da kako sada želim da ode, a volim ga i preklinjem da se predomisli. Odgovorila sam da u ovom otrovnom okruženju ne želim više živjeti. Ma, nije do fizičkog kontakta i pomoći. Do emocionalne podrške je. Osjećaja odbačenosti, nevoljenosti, izostanka zagrljaja, utjehe, razgovora, ljubavi.
Da nije bilo moje mame i svekrve, vjerojatno bih izgubila mnogo više kila nego što jesam jer nisam imala potrebu za jelom, mučila sam se s izdajanjem i dojenjem jer Palčica nije baš bila raspoložena za jelo odnosno brzo bi zaspala tijekom dojenja i bilo ju je nemoguće probuditi.
Prolazila sam kroz faze očaja, izgubljenosti, nadanja, govorenja sebi da moram biti jaka, psovanja, mržnje. Prestala sam se smijati. Ja, osoba koja ne skida osmijeh s lica. Čekala bih da Palčica zaspi kako bih mogla ponovno plakati.
Tada sam počela čitati knjigu Jorgea Bucaya „Put suza“. Sjajna knjiga koja govori o procesu žalovanja. Faze koje on navodi sam zaista prolazila i za mene su bile iscjeljujuće: nevjerica, regresija, bijes, krivnja, očaj, identifikacija i produktivnost, prihvaćanje. „Mogu birati. Nastaviti ili umrijeti ovdje.“
Osoba sam koja se, kada naiđe na prepreku, prima posla. Tako sam odlučila krenuti na psihoterapiju što je jedna od boljih odluka koju sam donijela i akcija koje sam poduzela. Trajala je skoro 3 mjeseca. Prije prve seanse sam se skoro okrenula i otišla. Bojala sam se suočavanja s realnosti. Bojala sam se priznavanja i svoje krivice u odnosu. Kroz terapiju sam shvatila da nimalo ne volim sebe, da ne znam odraditi proces boli i da bježim od nje jer uvijek gledam na rješenje umjesto na procesuiranje svega što se dogodilo. No, voljenje sebe je jedna druga tema.
Ono što želim reći jest da su u odnosu uvijek dvoje. Ovime nisam htjela osuditi svojeg bivšeg supruga i sasuti drvlje i kamenje na njega. Nakon ovog saznanja odlučila sam raditi na sebi, odlučila sam upoznati sebe, odlučila sam se voljeti, odlučila sam naučiti kako je biti sama, odlučila sam promatrati razvoj mojeg djeteta kao najljepše čudo koje postoji. Odlučila sam boriti se. Ne zbog njega ili drugih. Zbog sebe. Shvatila sam da se ne poznajem, shvatila sam da ne marim dovoljno za odnose koje imam. Shvatila sam da ono što misliš možeš reći na puno njegujući i brižniji način. Shvatila sam da najprije moraš voljeti sebe kako bi volio druge oko sebe.
Ovu Novu godinu dočekala sam sama, Palčica je prespavala svu pucnjavu oko nas. Sredila sam se, obukla najbolje donje rublje, našminkala se i obukla haljinu. Sjela sam u dnevnu sobu pola sata prije ponoći, zažmirila i rekla si: „Ok Sara, ajmo proći sve što je bilo.“ Vratila sam cijeli film, potekle su mi suze. Ali, ne zbog tuge već zbog radosti, snage koju imam i spoznaje da se volim. Sve što sam napravila sam napokon rekla sebi: „Svaka ti čast.“ Nimalo oholo, umišljeno i sebično. I bila sam zadovoljna sobom. U ovoj situaciji odlučila sam voljeti sebe. Ne vjerujem da je čovjeku potrebna tragedija u životu kako bi se „naučio pameti“. Vjerujem da u svakoj okolnosti biraš što ćeš poduzeti. A ja sam se odlučila za rast. A o nošenju s krivnjom u nekoj drugoj temi. Rastala sam se prije 2 mjeseca. Neki bi rekli: sretno razvedena.
SARA
31-godišnjakinja s iskustvom braka i razvoda, majka jednogodišnje mrvičaste, nasmijane i otvorene djevojčice. Po zvanju pedagoginja, koja trenutno studira realitetnu terapiju. Iskrena i direktna, nasmijana, znatiželjna, optimistična, uporna i brzopleta (ponekad bih glavu zaboravila da ju ne nosim na ramenima :)). Obožavam filmove i knjige, ležanje u kadi uz čašu vina i glazbu u pozadini, volim svijet koji me okružuje i koji je svakodnevna nepresušna inspiracija za zahvalnost. Uživam u hrani, volim eksperimentirati, istraživati, volim putovati i nomad sam po prirodi. Veliki dio majčinstva odrađujem u vožnjama (jer smo posvuda) tijekom kojih često pojačam glazbu i plešem (nemam pojma što moja kćer misli u tim trenucima :)). Pjevam u zboru i povremeno vježbam Tai chi. Sve što želim to i ostvarim jer kasnije mogu reći da ne žalim što nešto nisam poduzela 🙂
Draga Sara, kao da slušam svoju priču samo bez dijela sa razvodom. Mi do braka nismo ni stigli. Ostavio je mene i sina nakon sinovog prvog rođendana, tako da sve znam i apsolutno znam kroz što si prošla i prolaziš. Također imam palčića koji je 3 mjeseca ranije rođen i svašta smo prošli. Jednom ću i ja ispričati svoju priću, a tebi hvala što si podjelila svoju. Nisi sama❤️
Draga Marija, željela sam ovime dati podršku svima koje su prošle ili kroz takvo nešto prolaze. Situacije nisu jednake jer je svaka priča za sebe. Ali sam željela istaknuti da nam negativni događaji mogu poslužiti kao prilika za rast. Na žalost, ne možemo natjerati nekoga da nas voli, kako volim reći. Na meni je da ja poduzmem sve što mogu, a što će druga osoba učiniti – ovisi o njoj.
A i Palčići su veliki borci! 🙂
Koliko tužan, sa druge strane pozitivan tekst, motivacija i podrška svima nama. Što se tiče psihoterapije, bila sam i sama na nečem sličnom ali nisam bila zadovoljna sa rezultatom, mogu li te pitati kod koga si bila na terapiji?
Draga Sanja, na kojoj ste vrsti terapije bili? Ja studiram realitetnu terapiju pa sam i išla na takvu vrstu terapije. Ne znam zanimaju li vas detalji odnosno način rada 🙂
Bravo Sara, hrabro naprijed! I ja sam se razvela prije prvog rođendana uz jedno veliko razočaranje i kao što i sama pišeš kad se sve to odigralo pronašla sam sebe. Sretno vam bilo 🙂
Hvala Vam, draga Višnja! Ne možemo upravljati okolnostima, ali svakako biramo što ćemo kada se nađemo u njima.
Draga Sara, meni se ovo skoro isto dogodilo prije 22 godine. Skoro sam umrla u rodilištu od sepse, dijete je bilo nedonošće, a njega nije bilo briga jer je uz novi posao u novoj zemlji našao i novu žensku. Rastali smo se stvarno vrlo brzo nakon rođenja moje kćeri,a pravno godinu dana kasnije.
Ne mogu reći da nije bilo teško, bilo je neki put strašno, no najviše me boljelo kad sam s njom isšla po parkovima, ambulantama a tamo su djeca uvijek bila uz neke tate. Tada mi se činilo da neke majke jako naglašavaju da imaju tate. neke majke nisu se htjele družiti ss nama jer nismo imale tatu jer smo valjda bile potencijalna opasnost?..?
Te stvari su bile puno gore od svega ostalog što pogađa samohranog roditelja.
On za malu gotovo da i nije pitao, pa je ona samovoljno za svoj 18 rođendan uzela moje prezime. Danas je prekrasna djevojka, studira.
Njegova majka je uvijek kao nešto pomagala, no neki dan joj je rekla da sam ga ja stjerala, tako da smatram da treba biti oprezan sa bivšim svekrvama.
I za kraj nešto ljepše. Ja sam u kasnijim godinama ipak pronašla srodnu dušu koja mi je vratila vjeru u ljubav, povjerenje, muškarce, tako da ne treba gubiti nadu. Samo možda ne trerba trošiti vrijeme na muškarce koji te nisu vrijedni.
Bolje je biti sam nego s lošim muškarcem. Pozdrav!
Hmh da… ima svakakvih priča i raznih doživljaja i nošenja sa situacijom. Ja se pribojavam budućnosti, no, s druge strane, ne volim razbijati time glavu jer tko zna što će biti. Slažem se da ljudi svašta komentiraju i da je potrebno mnogo snage nošenja tog tereta. Komentara će uvijek biti samo način na koji se nosimo s njima i biramo da ne upravljaju nama je naš odabir. Nije lako imati negativne komentare unutar obitelji, ali vjerujem da izgrađivanjem odnosa s djetetom postižemo povjerenje i otvorenost pa onda dijete i samo zna jednoga dana za sebe odlučiti što mu odgovara i stvoriti vlastitu sliku o nekome.. I ja vjerujem u srodnu dušu. Negdje je iza ugla 🙂 I slažem se da je bolje sam nego živjeti u lošem odnosu. Samo i za to treba snage. Nakon što osvijestiš da ti je bolje drugačije.
Draga Sara,
već neko vrijeme čitam Supermame, i skoro sve mame koje pišu su sretno udane, ali evo našla si se i ti da budeš podrška nama razvedenima… Jako je tužno što ti se dogodio razvod u najosjetljivijem razdoblju u životu, ali vjerojatno ćeš jednog dana biti zahvalna da si se riješila iluzija o muškarcima i lažne ljubavi. Imam dva sina, petogodišnjaka i uskoro dvogodišnjaka. Pobjegla sam iz svoje kuće i od bivšeg kad je stariji bio trogodišnjak, a mlađi bio još u trbuhu, 8. mjesec. Klasična priča o partnerskom nasilju u kojem je uvijek žena kriva. Ne mogu reći da je porod prošao bez ljubavi, jer sam imala punu podršku svoje primarne obitelji. Ali da, bila sam zapravo bez onog koji mi je trebao biti najbliži i podrška u porodu, u odgoju, u usklađivanju potreba malog i potreba velikog, u troškovima koji su s razvodom i potrebom za sudovima i odvjetnikom strašno narasli i sl., i još organizacija viđanja oca s djecom… Nije mi žao što sam bila bez njega u tome, jer sam shvatila da bih ionako sve to morala proči sama, samo bi mi s njim bilo još gore. Ali bilo je jako tužno i teško. Tako da razumijem kako nije lako biti sama s djetetom, sama se radovati lijepim doživljajima, sama se nositi s neprospavanim noćima i teškoćama. Sad ipak znam koliko sam jaka, jača od svakog muškarca, jača od njegovih zahtjeva i prohtjeva i nijedan mi više nije ni do koljena, a vjerujem da i ti to znaš za sebe. Prošla sam i razna psihološka savjetovanja i svakakva druga savjetovanja, najviše o roditeljstvu kad si sama. Zato i čitam Supermame jer su tu iznesena konkretna iskustva koja mi pomažu. Najkorisnije mi je od svega bilo to da mi je jedan mudar, stari muškarac rekao da sam duboko ranjena u onom najosjetljivijem i najvrijednijem ženstvu i majčinstvu, i da si to ne sakrivam sama od sebe nego da to liječim. Još nisam shvatila kako.
Draga Mirjana, ja često razmišljam o emotivnoj podršci (da ne govorim kako mi nekada dobro dođe pola sata samo da ju netko zabavlja i da se ja presvučem u miru ili strpam posuđe u perilicu (iako sve poslove nastojim ostaviti kada ona ode spavati)) koja mi nedostaje. Razvod me doveo u stanje razmišljanja da “sve mogu sama” i da sam ja “sama za sve zaslužna i čelična sam, spremna na sve” što je zapravo i istina, a ispod površine je čežnja za ljubavi i podrškom. Mislim da to nikada ne prestaje jer smo takva bića koja su okružena drugima i koja žive od blizine drugoga. Meni se mnogo ljudi divi čak me mnogo ljudi na neki način i sažalijeva. Ne na način da mi govore kako sam “jadna ostavljena” već kako sama to sve hendlam i koliko je puno energije potrebno i svaka mi čast pogotovo što sam takva kakva jesam nakon svega: jaka, vedra i nisam zapela u tuzi. Ja svoju bol ne skrivam od sebe, raspadnem se u svoja četiri zida, ali ne pužem po cesti u javnosti i ne žalim se. Ali, ja sam takva osoba i za mene to funkcionira. Ima dana kada se uopće ne sjetim toga i kada ne razmišljam koliko njoj nedostaje očinska uloga, a ima dana kada pola proplačem, ali ustanem nakon toga. Ono što sam shvatila za sebe jest da je potrebno proraditi tugu, otpustiti ju i ići dalje. Može biti puno gore (ovime ne želim umanjiti niti svoju bol niti drugih osoba koje kroz ovakvo nešto prolaze) i zahvalna sam što sam prisutna u životu svojeg djeteta i što učim kako voljeti.