sve što sam šutjela

Sve što pišem u svojim tekstovima za Supermame odnosi se na neka moja proživljena stanja i iskustva unazad dva, tri ili četiri mjeseca. Ovaj tekst koji sada pišem se odnosi na mojih posljednjih šest mjeseci odnosa s meni jako bliskim ljudima, ali i na period otkad sam postala mama jer moj život i odnos prema mnogim životnim vrijednostima i pogledima se uvelike promijenio od tog trenutka.

Trenutak kada sam odlučila pričati i prestati šutjeti su bila moja bolna iskustva spontanih pobačaja kada sam utjehu tražila u pronalaženju razloga – zašto, zašto baš meni, kako dalje, kada dalje, i kada nisam pronalazila empatiju i suosjećanje svojih bližnjih u za mene do tada najtežim situacijama u mom životu. Mnogi oko mene moju ranjivost i osjetljivost doživljavaju kao moju veliku promjenu u negativnom kontekstu, dok ja očekujem empatiju od osoba koje žive drugačiji vrijednosni sustav življenja. Ta očekivanja drugih i od drugih je dio života na kojem svakodnevno radim i na čijim se greškama svakodnevno učim prihvatiti različitost i pomiriti se da se ljudi, i da se ja mijenjam.

S promjenama koje mi je majčinstvo donijelo pokušavam zadržati svoje pravo na svoje mišljenje i svoj stav, ali i razumjeti da druge majke drugačije čine, da se ne slažu sa mnom i da imaju drugačije poglede na život, i na odgoj.

o postavljanju granica

S nekim „drugim“ ljudima međusobno razumijevanje i prihvaćanje različitosti je jednostavnije za shvatiti, ali s bližnjim osobama različita mišljenja i postupanja je puno teže shvatiti i prihvatiti. I tu se javlja onaj klik u glavi poznat pod nazivom „postavljanje granica“ koje je naravno puno teže postaviti i realizirati u bliskim odnosima. Sjećam se jako dobro tog postavljanja granica kad je moje dijete tek rođeno i kad su svi sve najbolje znali što, i kako joj treba – u svim borbama kroz prve mjesece majčinstva jedina osoba koja je imala moje potpuno povjerenje i odobravanje za davanje savjeta i potpune pomoći je bila moja patronažna sestra, moja poznanica koja me na nepristran način naučila i usmjerila da svoju energiju trošim samo na ono što ja smatram da je bitno. Tako nekako se osjećam i posljednjih mjeseci u kojima proživljavam svoje najveće strahove i borbe u vezi ponovnog susreta s majčinstvom, u kojima se osjećam ranjivom, uvredljivom i neshvatljivom u vezi svega što prolazim. To su moji osjećaji, moji strahovi i moje promjene s kojima se suočavam na najbolji način koji mogu i znam.

život je proces učenja i prilagodbe

Promjene su dio života i nekako mi je nerealno očekivati da čovjek ostaje isti kakav je bio i prije par godina. Kako se osjećaji mijenjaju u određenim životnim situacijama, tako se i ponašanja i reakcije ljudi mijenjaju u istima. Jednostavno rečeno – život je proces učenja i prilagodbe, a kako ćemo se mi prilagoditi i što ćemo naučiti iz života i tužnih i sretnih životnih trenutaka je na nama. Moja najveća promjena nakon nekih tužnih trenutaka u životu je bio prekid šutnje i zadržavanja nekih osjećaja u sebi, pogotovo prema bliskim osobama za koje smatram da su najveći oslonac i emocionalna podrška kako dok je lijepo, tako i dok je manje lijepo u životu.

Sve ono što sam šutjela u odnosima s bliskim osobama samo me još više udaljilo od tih osoba i zato pokušavam pronaći način kako reći svoje mišljenje, a da pritom ne povrijedim osobu kojoj se obraćam.

kad šutnja nije zlata vrijedna

Ono što sam naučila u odnosima s drugima je da šutnja samo produbljuje netrpeljivosti i da kad-tad izađe na vidjelo sve ono što želiš reći. Iz tog razloga ne želim šutjeti i „stavljati pod tepih“ svoje riječi, svoja mišljenja, sve ono što me vrijeđa i s čime nisam zadovoljna. Želim moći biti s osobama s kojima mogu otvoreno pričati o svojoj ranjivosti, i svojim najbolnijim i najsretnijim trenucima u životu i želim svakodnevno raditi na sebi.

Rad na sebi je nešto što prihvaćam i na čemu svakodnevno radim kako bi bila nazovimo to „bolja verzija sebe“. Kao što sam svjesna da griješim i da nešto učim iz svojih grešaka, jednako tako ne želim više griješiti prešućujući stvari za koje smatram da moji bliski ljudi trebaju znati o meni. Isto sam toliko i svjesna da vjerojatno tražim ponekad preveliko razumijevanje od svojih bližnjih u nekim trenucima, ali radim na tome da pomirim svakodnevna očekivanja od drugih i davanja od sebe.

I ovaj tekst završit ću s jednim razmišljanjem Meše Selimovića koje govori najveću istinu o pravim, iskrenim odnosima:

Najbolje se osjećam među jednostavnim ljudima pred kojima mogu da odbacim svoje oklope, da zaboravim komplekse i opreznost, s kojima mogu da se smijem, da kažem sve što mislim, ne plašeći da će me pogrešno shvatiti. Srećom, ima takvih ljudi i ja im se neobično radujem.

Foto: unsplash.com

Moje ime je Zrinka, majka sam jedne djevojčice i sretna supruga Karla. Diplomirana sam ekonomistica i radim kao komercijalni voditelj projekta. Volim svoj posao, koliko se mora voljeti, ali volim i pisati (i oduvijek sam voljela pisati), te naravno, najviše od svega volim svoje slobodno vrijeme koje najradije provodim u krugu obitelji. Volim i sve što uključuje adrenalin, isprobavanje i učenje novih iskustava, te otkrivanje svih kutaka naše lijepe Zemlje – što se naravno odnosi na putovanja. Od svih životnih iskustava – biti majka bi izdvojila kao ono koje me najviše uči o životu @zri_inka.