Muko moja, jesi li stvarna? Moja treća (i slobodno mogu reći- posljednja) trudnoća. Još jedan blagoslov. Još jedna muka. Još jedan paradoks življenja koji ne prestaje devet mjeseci i u kojem osjećam sve: sreću, uzbuđenje, strah, tjeskobu, ali i za većinu trudnica neke neuobičajene osjećaje. Duboko nerazumijevanje okoline. Gotovo pa mržnju prema ovom „drugom stanju“. Osjećaj umiranja. Teška psihička i fizička tortura. I sram ikome to otvoreno ispričati, jer kako možeš osjećati tako nešto kad si upravo dobila najveći blagoslov? Koji si željela? Oko kojeg se drugi godinama trude i plaćaju psihofizički bolne medicinske postupke kako bi si dali ikakvu šansu? Pa još imaš i živo i zdravo dijete! Kako možeš? Moje trudnoće su imale cijeli niz teškoća i negativnih nuspojava. Krvarenja. Stroga mirovanja. Hematomi. Spuštene posteljice s visokim rizikom…
