Hodala sam Črnomercem, ima tome 18 godina, kada mi je u šest sati popodne, nepoznati muškarac prišao s leđa i primio me za međunožje. Sjećam se stiskanja njegovih zubi, dok je mrmljao sebi u bradu i grabio svojim prstima po mojem tijelu.
Imaš vrhunske sise
Kada sam imala 20 godina, upisala sam se u autoškolu. Dobila sam instruktora koji je bio 30ak godina stariji od mene i čitavo vrijeme je bio usiljeno šaljiv. Nakon nekog vremena sam počela dolaziti na satove vožnje jako nervozna i živčana. Pa mi je znao komentirati kako bi se “trebala po*ebati da ne budem tako živčana”. Jedan dan je izvadio svoj mobitel i usred vožnje počeo snimati moje noge, pod izlikom da snima kako vozim. Prijavila sam ga.
Kada sam imala 25 godina, išla sam na ispovijed, bila sam tada puno češće u crkvi i išla na mise, pjevala u zboru. Otišla sam na ispovijed gdje me svećenik (koji sada više nije u funkciji) ispitivao prakticiram li analni se*s, svršava li moj dečko od trljanja sa mnom na krevetu, pružam li oralni se*s, i sve to vrlo eksplicitnim rječnikom. Prijavila sam ga.
Kada sam imala 37 godina, dobila sam mail od nepoznatog muškarca kojim hvali moje vrhunske sise. Stavio je u CC maila sve prijateljice koje su bile sa mnom u izlasku.
Kada sam sjedila na ručku s mužem i prijateljem, doživjela sam da mi je prijatelj pomaknuo prsluk kako bi vidio moje grudi i prokomentirao kako su dobre. Kroz šalu. Nitko nije reagirao. Jer je to samo šala, zar ne?
Kada sam bila srednja škola, dječak iz mog razreda me konstantno vrijeđao, nazivao pogrdnim imenima, do jednog trenutka kada se na satu talijanskog jezika okrenuo prema meni i rekao mi “pljunuo bih te koliko si odvratna ciganko”. Na to sam mu rekla da me pljune i pusti na miru više. Pljunuo me. Potukla sam se s njim nakon toga. Završili smo kod ravnateljice i on se ispričao i rekao mi da mu se sviđam. Takav učinak ima ona izreka “tko se tuče taj se voli” koju nam serviraju od vrtićke dobi.
Što kada bi obrnuli uloge?
Redovno dobivam poruke nepoznatih muškaraca na društvenim mrežama koje su potpuno neprimjerene.
Ovo nisu prestrašne situacije, jer žene dožive puno agresivnije, užasnije i bespovratne situacije koje ih obilježe, ali je ipak svaka od situacija koju sam doživjela bila i iz svake sam se izvlačila sama.
Pitam se, kako bi se muškarci osjećali kada bi oni doživjeli isto to od nas žena? Što kada bi obrnuli uloge?
Na svaku, ali svaku od ovih situacija sam čula opravdanje za ponašanje tih osoba. Sigurna sam da je svaka od vas u nekom trenutku doživjela barem jednom ovakav scenarij. I to je jednostavno tako, zar ne?
To su mikrotraume koje ostavljaju sitne tragove na um i dušu. Danas sam samosvjesna i stabilna žena, vrlo glasna i jasna po pitanju svojih stavova.
Trebam li postati i neugodna poput tih muškaraca da bi se naučili ponašanju?
I tako kroz borbu za poštovanje, nailazim na nemalu količinu muškaraca s velikim brojem pratitelja (op.a. ističem ovaj podatak jer to znači da imaju veliki utjecaj na velike mase), koji su se istaknuli svojim intelektualnim karakteristikama, karizmom, poneki i znanjem, kako podučavaju žene kakve bi one trebale biti. Jer, muškarci to najbolje znaju, zar ne? Mi, žene, u konačnici najviše volimo da nas muškarci uče podučavaju. To je patrijarhat napravio, da još uvijek muškarce gledamo, ne kao ravnopravne, već kao naš autoritet.
Ponizne, skromne, nježne, one su tu da uljepšaju život svojem muškarcu, a ne da se njihovo lice bora od rada, jer su ušle u mušku energiju (op.a. a nitko se ne pita zašto smo primorane uči u mušku energiju). Žena je tu da uljepšava život muškarcu, a muškarac da olakšava svojim radom život sebi i ženi.
Što je danas alpha muškarac?
Jadni li smo svi mi… ali jadni li su i ti naši muškarci. Oni ostaju zarobljeni u svojoj toksičnoj muškoj energiji koja u njima budi samo i isključivo nesigurnost i ugroženost jer danas, ta njihova primarna uloga – skrbitelja obitelji, više nije moguća. Mali je broj muškaraca koji radi na takvoj poziciji da ima uvjete i plaću kojom može skrbiti o nezaposlenoj supruzi i dvoje djece.
Patrijarhat koji nam je nametnut, ubija muškarce jer oni nemaju nikakvu vrijednost ako ne donose doma “kesu para”.
A danas muškarci ne donose dovoljno veliku kesu koja će pokriti sve troškove enormno skupog života koji živimo. I tu pada njegova vrijednost. I on postaje ogorčen. Postaje frustriran. Pa udari. Pa pije. Pa zatomljava svoje osjećaje. Pa ne razgovara. Pati. I pukne.
Stopa suicida raste. Postotak muškaraca koji počine suicid je osjetno veći od postotka žena koje počine isto.
Stopa femicida raste. Iz dana u dan. Patrijarhat je, dragi muškarci, vama oduzeo pravo da budete emotivna bića i da se povremeno prepustite i dođete u doticaj sa svojim emocijama. Znamo što je patrijarhat donio ženama. Znamo i kakav kaos nastaje kada se žene bude i bore nogama i rukama da ih se čuje.
Sve uloge koje smo nosile na svojim leđima od pamtivijeka, još uvijek su na našim leđima, a mi smo još preuzele i dio da zarađujemo. I time olakšavamo život svojoj obitelji i muškarcima i u financijskom aspektu.
Zašto radimo?
Osim činjenice da ne želimo biti ovisne o drugima, da su troškovi života toliki da ne možemo preživjeti s jednim prihodom u obitelji, znate li koji bi još razlog trebao biti? Što da se taj muškarac koji jedini priskrbljuje razboli? Što da umre? Što da je ostavi? Gdje je ona tada? Snaći će se ona. Ne sumnjam.
Mi smo strojevi, a ne ljudska bića
Mi žene, kopamo dalje, borimo se, idemo na terapiju, idemo na treninge, brinemo o djeci, kuhamo i priskrbljujemo, pritom pazimo na svoj izgled, idemo na uklanjanje dlačica, manikuru, pazimo na svoje lice, uređujemo se, čitamo knjige, educiramo se. Mi smo strojevi, a ne ljudska bića. I to nije pohvalno, već nehumano. I znaš što još pored toga radimo? Krvarimo svaki mjesec, pritom slušamo komentare muškaraca koji naše reakcije na njihove neodrađene obaveze izjednačavaju s reakcijama jer smo u PMS-u. Ostajemo trudne, mijenja nam se tijelo, razmiču nam se organi, rasteže nam se koža, brinemo i strepimo za tog čovjeka koji raste u našem tijelu. Onda rađamo, u mukama i boli. Režu nam tijelo, 7 slojeva, mišiće, da bi izvadili tu bebu. Godinu dana hranimo dijete svojim grudima, bradavice nam krvare, imamo hemoroide od tiskanja na porodu, otpada nam kosa, umorne smo. I dalje s ljubavlju guramo.
Nakon porodiljnog, vrati se na posao
Onda se vratimo na posao i žongliramo sa svim novim ulogama i kada konačno postanemo zadovoljne sobom, razmišljamo kako se zaštititi da ne ostanemo trudne jer nam je tijelo umorno, jer nam je psiha istrošena i jer trebamo predah, a osim toga jer si ne možemo priuštiti opet izostati godinu dana i više, jer sada treba prehraniti još jedno dijete i pobrinuti se za njegovu dobrobit. Apstinencija je jedina sigurna metoda u tom slučaju, je li tako? Ali onda ne odrađujemo svoju ulogu prema partneru, zar ne? Pa, pijemo tablete, stavljamo plastiku u svoje tijelo, jer muškarcima nije isti osjećaj ako penetriraju s prezervativom. A druga opcija nije dovoljno sigurna. A ako se dogodi da ostanemo trudne iako nemamo kapaciteta, onda nam ne daju opciju osim da rodimo. Jer, to je naša uloga. Kako god se osjećale, što god prolazile, bile mi podobne ili ne, ISTRPITE!!!!!
Mi nismo takvi
Onda vrištimo o tome i dobijemo od naših muškaraca odgovor – ali mi nismo takvi, mi spadamo u onu kategoriju muškaraca koji su na vašoj strani.
Zašto ne odete na vazektomiju?
Zašto ne koristite prezervative?
Zašto ne odreagirate kada drugi muškarac uznemiruje ženu, iako se “šali”?
Zašto ne upozorite prijatelja koji vam je poslao video privatnog porno uratka na kojem je u fokusu žena, da ne radi to?
Zašto se samo nasmijete?
Zašto ne marširate s nama za prava?
Zašto ne idete na psihoterapiju?
Zašto ne rastete s nama nego se borite dokazati da vi niste poput onih loših?
Ključ nije samo u glasnim ženama, već i u podržavajućim muškarcima. Jer zajedno bismo mogli puno više. Ne samo za nas žene, već i za vas muškarce.
I kada mi marširamo za prava, marširamo za prava svih.
Fotografije: Emilija Lasić Črepić; unsplash.com
