U učionu mi je stigla djevojčica kombinacije moga brata i sestre – i ja mislim da je to divno…
U ovom mjesečnom javljanju, pričat ću vam priču o situaciji koja mi se dogodila u učioni i koju sam osvijestila vrlo kratko. Nekad bih me zbog toga uhvatile misli: „Ajme, zašto uvijek meni?“
Danas je misao: „Jao, kako sam zahvalna na svemu što mi je život priredio.“ Dakle, već sam vam pisala u prošloj kolumni kako je izgledala moja obiteljska dinamika. Danas ćemo je malo rastumačiti. Važno je da ovo znate za ostatak priče.
Brat i sestra su zvijezde mog života. Dakle, takva bezuvjetna ljubav i povezanost otkako poznajem sebe. Da, imamo ups and downs kao i svaka obitelj ali generalno, bez njih – ne živim. Osjećam ih u svakoj pori i na daljinu mogu znati jesu li dobro ili se nešto događa.
Oduvijek imamo odnos da sam ja ona koju se zove kad treba riješiti problem, pružiti podršku ili utjehu. Temelj toga je što idem prema njima iz točke razumijevanja i vlastitih cipela i ja sam sretna kad su oni dobro – koliko god nezdravo to zvučalo.
Moj brat je posebna vrsta čovjeka, haha. Zašto to kažem? Pa ako me netko naučio strpljenju i gledanju stvari iz druge perspektive onda je to on. Osoba koja ima srce veliko kao kuća, a težak kao crna zemlja. Sve je dobro samo nemoj da je gladan i umoran. Druga prigodna za njega bi bila: „Sve ću, samo nemoj da moram.“ Kad osjeti bilo kakvo „moranje“ nije mu dobro. Živi za hokej na ledu.
Sestra je drugi par rukava, puno je pitomija, ali ima taj jedan momenat zujanja u ušima. U svom svijetu, potpuno zaštićena jer je najmlađa. Razlika između mene i nje je 16 suludih godina. Također, kad je umorna i gladna, pretvara se u malu hijenu. Živi za nogomet i haljine nosi smo kada mora.
Tijekom života znala sam osjećati teret tog odnosa i nekad sam zavidjela prijateljicama koje su mogle na kavu kad god, a ja sam morala kući sestri ili negdje na put bratu jer je trebao pomoć. No, danas znam da me svaka situacija s njima vodila djeci koja mi istih karakteristika dolaze danas u učioni.
I tako mene zove jedna mama krajem kolovoza, da ima veliki problem s djevojčicom u školi. Zna biti agresivna i ljuta. Sada su stvari bolje nego prije, ali i dalje im nije jasan taj moment frustracije. Dakle dijete nije tip koji ima kratak fitilj, ona je fitilja bez.
Odmah mi je to bilo zanimljivo. Dogovorile smo procjenu.
Ulazi u moju učionu prekrasna djevojčica narančaste kose u repu. U nogometnoj trenirci i nogometnim tenisicama. Znatiželjno istražuje moj prostor i mira nema ni sekunde. Skeptično me gleda, ali osvajam je rečenicom da moja sestra igra nogač u Dinamu za žensku ekipu.
Počinjemo raditi i vidim odmah koji se problem stvara i zašto se događaju neke teže situacije.
Dijete ima svoj način funkcioniranja i beskompromisno ga štiti od sistema koje je ukalupljuje. Sa svakim pokušajem stavljanja u kalup ona to osjeća kao kritiku i napad na sebe. I tu se stvara veliki otpor. Prisutne su i teškoće u učenju pa je to dodatno umara jer nitko nije primijetio da ih ima te se tu smanjuje kapacitet frustracija koje može primiti.
Mama kaže da je najteža kad je gladna i umorna.
Vidite li sad tu poveznicu?! Ja sam se smijala sama sebi. I njoj. I situaciji. Pa je li moguće da je došla baš k meni? Ako nešto znam to je hendlati osobnosti koje su intenzivne kada su umorne i gladne.
Naravno, puno je tu poveznica koje sam još uočila – manjak fokusa kao moja sestra, potreba za izbacivanjem energije nakon 20 minuta mirovanja kao moj brat, teška samoregulacija kada nisu zadovoljene osnovne životne potrebe.
I ja je osjećam na svim razinama. Kao karakter, kao posebnu jedinku kojoj samo treba adekvatan pristup. Kao dijete koje treba učiteljicu koja je gleda iz točke razumijevanja. Kao malog čovjeka koji kada se digne na noge da bi nastavilo pisati ne dobije kritiku i automatsko uvjetovanje da MORA sjesti već malog čovjeka koji je ipak našao SVOJ način samoregulacije.
I tako mala nogometašica i ja tražimo i nalazimo kompromise u radu. Učimo i kada nam se ne uči. Pa uzmemo pauzu kada nam treba.
Govorim u množini jer to je kod mene tako – ja sam s njom u svemu u mojoj učioni. Nije broj, nije papir, nije dugme.
Sada dolazimo do ključne stvari – sistem odavno ne radi za djecu, to nije novost.
Kako je moguće da sve silne obrade prije nisu prepoznale teškoće u učenju i uzrok frustracija? Uzrok nitko nije ni tražio. Tražio se problem i liječila se posljedica.
A gdje to vodi? Niti dijete niti roditelja to ne vodi nigdje ili bar ne tamo gdje bi trebalo.
Obje strane trebaju podršku, ali ako škola ne daje svoj komad torte, ništa od toga što rade izvan škole neće pomoći.
Plan za ovakve situacije je individualizacija u školi. Podrška roditeljima i edukacija o obrascima ponašanja i ZAŠTO se događaju. Učenje o stvarima koje djevojčicu izbacuju iz ravnoteže i polako podizanje praga na frustraciju. Pomoć u učenju te pronalazak vlastitog načina funkcioniranja i učenja školskog gradiva. Uredno i strogo pridržavanje preporuka za individualizirani program.
I najvažnije, raditi sve iz točke razumijevanja.
Jako mi se sviđa što me nalaze male nogometašice poput nje i njihovi roditelji.
I zato sam zahvalna što imam brata i sestru koji su me naučili toliko puno pa danas ZNAM i MOGU pomoći sličnoj djeci i njihovim roditeljima.
Do sljedećeg pisma, družimo se na Instagramu…
Fotografije: pexels.com
