Sve dolazi iz kuće – fraza koju često čujemo kad se razgovara o odgoju i djeci. Kada se u školi pojave problemi ili se dijete neprimjereno ponaša, često se kaže: to je kućni odgoj, sve to dolazi iz kuće.
No, koliko je ta tvrdnja zaista istinita? Može li jedan segment djetetova života – obitelj – u potpunosti oblikovati njegovo ponašanje i vrijednosti?
Odgoj nije zatvoren sustav. Dijete ne odrasta u vakuumu. Iskustva s igrališta, odnosi u vrtiću, interakcije u školi – sve to oblikuje njegov pogled na svijet.
Iskustva i znanja koja dijete stekne na igralištu ne može dobiti kod kuće. Obitelj i kućni odgoj jesu temeljni, ali kako dijete raste, taj se utjecaj značajno širi i na druge segmente i sfere njegova života – vrtić, školu, zajednicu…
Istina je da neki roditelji previše očekuju od škole i vrtića, prepuštajući im ključne odgojne uloge koje bi prvenstveno trebali obavljati sami. No, s druge strane, primjećujem da škole često koriste ovu frazu kako bi prebacile odgovornost isključivo na roditelje kad nastanu problemi – takvi su već došli, kažu.
Ovaj koncept prebacivanja odgovornosti me smeta jer institucija obitelji i institucija škole u njemu funkcioniraju poput neslavno razvedenih roditelja koji ne mogu pronaći zajednički jezik oko skrbi za dijete. Svak misli da je onaj drugi kriv. Zapravo, što više razmišljam o tome, to mi je jasnije da cijelo naše društvo i sva naša djeca, u kulturno-socijalnom smislu, jesu djeca razvedenih roditelja – jer su obitelj i društvene institucije razdvojene umjesto da djeluju kao cjelina.
Ako želimo podignuti zdravu i sretnu mladost, trebamo suradnju.
Ne bilo kakvu, već istinsku, partnersku suradnju u kojoj obje strane preuzimaju odgovornost i svjesne su gdje ona prestaje. Moj dojam je da se sve češće događa upravo suprotno – umjesto preuzimanja odgovornosti, vidimo separaciju, u kojoj svatko očekuje da druga strana riješi već nastali problem. Tako ostajemo zarobljeni u diskusijama o problemima, umjesto da ih rješavamo.
Poput razvedenih roditelja koji ne mogu pronaći zajednički jezik, škola i obitelj ostaju na suprotnim stranama, a u tom sukobu najviše pati dijete. Dijete ne vidi jasno tko je za što odgovoran – ono se samo nađe između dvije vatre i poistovjećuje se s problemom. Možda ga čak i internalizira, kao što djeca razvedenih roditelja znaju pomisliti: Ja sam problem. Ja sam kriv.
Kao roditelju, nije mi lako prihvatiti činjenicu dokle zapravo seže moja moć i odgovornost. Svjesna sam da ne oblikujem svoje dijete samo ja – na njega utječe društvo u kojem odrasta, ustanove koje pohađa i svakodnevne interakcije s drugima. Kako moje dijete raste, tako raste i moja svijest o tim vanjskim utjecajima, a sve jasnije uviđam manjkavosti u odnosu između obitelji i odgojno-obrazovnih institucija.
Ako bih mogla slobodno sanjariti, rekla bih da našu djecu neće najviše oblikovati jednadžbe i slova iz udžbenika, već odnosi kojima svjedoče.
Ljudski odnosi oblikuju nas mnogo više od gradiva. I zato bih svakom roditelju i svakome tko čini dio odgojno-obrazovnog sustava poželjela da djeluje iz mjesta suradnje, sinergije, miroljubivosti, razumijevanja, strpljenja i solidarnosti.
Svakodnevno smo svjedoci ratova na svim razinama društva – i ne možemo pobjeći od činjenice da je sukob dio ljudske prirode. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da je dio naše prirode i jedinstvo, prihvaćanje, suosjećanje i empatija.
Danas, u svijetu koji se temelji na brzini informacija i tehnologiji, čini se da živimo u dobu neprekidne komunikacije. A ipak, prava, istinska ljudska komunikacija – ona koja ne prolazi kroz ekrane i nije sažeta u kratke komentare na društvenim mrežama – postaje rijetkost.
Da bismo izgradili bolje društvo, trebamo se vratiti temelju svakog odnosa – komunikaciji.
Kada bismo više učili kako komunicirati. Kada bismo shvatili da je za komunikaciju jednako važno slušati koliko i govoriti. Tada bismo možda malo više šutjeli, a malo više slušali – i tako bolje čuli naše dijete, ali i onu drugu stranu, ma u kojem obliku se pojavila.
U mojoj mašti, komunikacija bi se njegovala. Bila bi važnija od toga tko nosi koje tenisice i za koga navija.
Nazovite me idealistom. Ja to neću doživjeti kao uvredu. Jer netko ipak mora moći zamisliti bolji svijet da bismo ga uopće mogli stvoriti.
Ako smo spremni preusmjeriti svoj fokus – umjesto da tražimo krivca ili trošimo energiju na ratove, bilo s bivšim partnerima, bilo s institucijama, bilo s društvom – i ako shvatimo da smo odgovorni za odgoj ne samo svoje djece već i za svoju zajednicu te odlučimo djelovati od sebe tada možemo početi graditi bolji svijet.
Ona se neće stvoriti ni novim zakonima, ni političkim promjenama, ni reformama. Dogodit će se kada osvijestimo koliko smo kao pojedinci krhki i koliko ono što se događa drugima utječe i na nas, ma koliko nam bilo lakše zatvoriti oči, okrenuti glavu i pomisliti “nije moje dijete”, “nije u našoj školi”…
Stvorit će se onog trenutka kad preuzmemo odgovornost za svoj mali, mikroskopski dio koji je još uvijek od velike važnosti.
Fotografija: unsplash.com
