
Nikome ovo nisam rekla. Jesam zapravo, svome ginekologu i partneru. Ne želim reći prijateljicama pa pišem vama, kome drugome.
Ostala sam trudna u ranim četrdesetima, godinama kad je zaista mala vjerojatnost za to. Kad se najmanje nadaš, s troje djece, kasni ti menstruacija par dana pa to pripišeš umoru. Pa taj umor dođe i ne prolazi, a s njime se prikrada i glad. Ona neutaživa glad za svime što pomisliš. Slano, ljuto, kiselo i tu i tamo slatko. I to ne prestaje, a menstruacija ne dolazi stoga konačno napraviš taj glupi test. Piškiš i pokušaš na dvije minute zaboraviti što očekuješ pa se zapleteš u oprano i prljavo rublje i čuješ taj glupi zvuk.
Test je gotov.
I pojavi se ono što ne očekuješ i ne želiš. Uz troje djece, bilo bi mjesta i za četvrto, ali ne u mojem umu. Da, u našoj kući, ali ne u mojem tijelu. Moje je tijelo i dalje podijeljeno na tri komada tako da se svatko od moje djece može naužiti poljubaca, zagrljaja i škakljanja. Nemam kapaciteta za sve ono što slijedi.
Kažem mužu, on je u još većem šoku od mene. Postoji i druga opcija. Uvijek za sve postoji opcija, ali ne i za ovo. Obavim ginekološki pregled, liječnik i sestra su sretni umjesto mene, čini mi se. Trudnoća 8 tjedana, ali čini se kao da je i starija. Ne razumijem se u to. Na poslu ništa ne govorim, skrivam umor od svakoga, radim kao i inače, možda još i više, ne mogu si dozvoliti odlazak na porodiljni. Ne opet. Ne nakon svega što sam gradila u firmi. Da dođe neki kvazi sposobniji muškarac i otme mi moj stol doslovno i figurativno jer mene neće biti.
Zakazan je i drugi pregled kod ginekologa, a u međuvremenu vadim krv i sve ostalo što mi je rekao.
Umor neopisiv. Kao da mi nije u prethodnim trudnoćama bilo. Već razbijam glavu kolicima, sjedalicom i hoću li kupiti novi auto, ili ću se krpati s postojećim. Prolaze dani, obavljam liste zadataka na poslu i kod kuće i samo me jedan četvrtak čudno zaboli u trbuhu. Probode na sekundu. Nisam smatrala da je to nešto značajno, naravno da me boli u drugom stanju sve.
Vraćam se doma, kupim djecu iz vrtića i škole i dolazimo doma. Idem prati ruke i na wc i dočeka me krv na gaćicama. Ovo me još više iznenadilo nego sama činjenica da sam trudna. Otkud sad to? Čekam muža da dođe doma i pokušavam ne paničariti kuhajući ručak s uloškom za kojeg se nadam da će ostati čist. Pojavljuje se onaj grozan osjećaj vlažnosti i odlazim provjeriti pa me dočeka poplava.
U tušu sam, plačem, trudim se biti tiha i ne jecati, ali muž dolazi i ugleda onu odvratnu crvenu boju krvi pomiješane s vodom meni pod nogama. Naredni sati su mi prošli ubrzo jer je trebalo napraviti zadaću, pripremiti se za novi dan, odvesti dijete na trening i dobro, nisam ja to sve sama u našem kućnom šušuru, ali strah i neizvjesnost što se događa i što će biti je ono što baš potiho proždire dušu.
Predvečer konačno odlazim u hitnu. Čekam kratko, ali je osjećaj kao da su mjeseci u pitanju. Pričam što se dogodilo, staložena u potpunosti, dobivam pogled suosjećanja od sestre i upute od liječnika da 10% trudnoća završi ovako. Kako? Ultrazvukom se prikaže pobačaj koji je počeo, u maternici nema otkucaja koji su tu bili prije par dana. I dalje se kuliram, pitam što mogu očekivati i dobivam daljnje upute i datum kontrole. Odlazim iz bolnice po noći, slušam glazbu na putu prema doma stalno tražeći neku novu pjesmu.
Dolazim u stan, idem pod tuš, stavljam najveći uložak koji postoji jer su mi rekli da mogu očekivati veliko krvarenje.
Ono što je slijedilo te noći i narednih nekoliko dana nemam volje opisivati, ali ću samo reći da ne bih voljela da ijedna žena mora proći. Nažalost, događalo se i još će toga biti, samo je važno da žene znaju da nisu same, nisu jedine i imat će snage za to.
Ipak smo mi žene i možemo sve. Čak i izgubiti bebu i za par dana sjesti za računalo i pisati o tome kao da je novela.
Anonimno
