U nezrelo zrelim godinama, dok još nikad nisam čula bebin plač, uhvatila me ogromna želja za djetetom. Iskrala sam se iz noćnih izlazaka, već poprilično sita vlastitog društvenog života. U ozbiljnoj vezi gdje su ruže bez trnja cvale svaki dan, naznaka braka virila je iza zavjese. Bebin plač smo čuli 3 mjeseca nakon prvog plesa. Wow. Šlag na kraju. Točka na i.
I živjeli smo sretno do kraja serijala. Not.
Šlag se razlio, kraja nije bilo, a slovo i se pretvorilo u znak beskonačnosti. Beskonačan umor, beskonačne noći, beskonačan plač. Ne uvijek djetetov. Sezona je bila pri kraju, a raspleta nigdje. Vrijeme je na dane izmicalo, a na dane sam budna sanjala.
Svaki zabilježeni trenutak tadašnjeg serijala danas nosim u srcu. Zgode i nezgode, putovanja i prehlade. Grčiće i zubiće. Kavice i kakice. Pobjede i poraze. Patnja i trnje postali su lijepa sjećanja. Uspomene. Dnevnik jedne mame. Nostalgične. Emotivne. Ponosne.
Vrijeme smo pretvorili u vječnost. Vječne uspomene.
I danas ih stvaramo, upravo sada. Svakim darovanim trenutkom. Nekad na nekom putovanju, a nekad u svoja 4 zida jer nije bitno gdje, bitno je kad. Vrijeme nema povrat narudžbe, ono je sad.
Stvori ga, imaš tu moć. Jednog dana će više vrijediti ta uspomena od nekretnine za koju si skupljao godinama. Auta kojeg si vozio. Torbice koju si nosila. Vrijediti će jednu vječnost.
