U jedno prohladno jesensko predvečerje, dvije djevojčice obraza i ručica rumenih od zime i išibanih hladnim vjetrom došle su s tatom kući sa sata plesa. Bacile su se u zagrljaj mami koja na kauču, mirujući, u velikom trbuhu čuva malenog čovjeka u nastajanju. Grčevito grleći mamu, jedna od djevojčica progovorila je: „Mama, znaš li onu našu prijateljicu s plesa? Rekla nam je da je njena mama postala anđeo, da živi na nebu, da je više nikada neće vidjeti i da joj jako nedostaje.“ Uslijedio je trenutak šokiranosti i paralize. Kako je moguće da ta lijepa plavooka mlada žena više nije među nama? Kakav život, kakva lutrija. Bolest ne bira. A čini mi se da sam ju nedavno vidjela. Ženica mojih godina, dovodila je svoje dvije kćeri na ples. Jednoj je…
