U jedno prohladno jesensko predvečerje, dvije djevojčice obraza i ručica rumenih od zime i išibanih hladnim vjetrom došle su s tatom kući sa sata plesa. Bacile su se u zagrljaj mami koja na kauču, mirujući, u velikom trbuhu čuva malenog čovjeka u nastajanju. Grčevito grleći mamu, jedna od djevojčica progovorila je: „Mama, znaš li onu našu prijateljicu s plesa? Rekla nam je da je njena mama postala anđeo, da živi na nebu, da je više nikada neće vidjeti i da joj jako nedostaje.“
Uslijedio je trenutak šokiranosti i paralize.
Kako je moguće da ta lijepa plavooka mlada žena više nije među nama?
Kakav život, kakva lutrija. Bolest ne bira.
A čini mi se da sam ju nedavno vidjela. Ženica mojih godina, dovodila je svoje dvije kćeri na ples. Jednoj je obuvala plesne papučice, a druga je u kolicima odlazila s njom u jednosatnu šetnju bezbrižno grickajući dudicu i šuškajući šarenim igračkama zakačenima za kolica, kao i svi ostali jednoipolgodišnjaci.
Čvrsto grleći svoje djevojčice, zamislila sam se nad činjenicom koliko zdravo za gotovo uzimamo činjenicu da smo svi zdravi i na okupu.
Nakon nekog vremena, kad je mirovanje završilo, vratila sam se sa svojim djevojčicama u svlačionicu plesne dvorane. Vješala sam njihove jakne kad sam od poznate mame čula da je spomenuta mama, mama s neba, otišla gore ne zbog bolesti, nego zbog svoje odluke.
Mlada žena, majka dviju prelijepih, nevinih, za život nespremnih djevojčica, žena sasvim prosječnog izgleda, žena koja nije imala obilježje na kojem je pisalo „imam problem“, bila je toliko nemoćna, shrvana, uništena i rastrojena da si je odlučila oduzeti život.
A mi? Gdje smo bili svi mi koji smo se s njom mimoilazili?
Svi mi koji smo susretali njezinog muža koji je, isto kao i ona, kao moj muž i kao ja, dovodio njihovu djecu na satove plesa? Gdje su one majke koje su kasnije komentirale „Ne mogu vjerovati. Stvarno je pukla. Sjedile smo mi puno puta s njom na kavi dok su djeca plesala i žalila nam se, ali nikad nismo mogle zamisliti da bi napravila nešto takvo. Kakva je to majka? Ne mogu zamisliti kakva je to majka koja se ubije i ostavi svoju djecu.“
A kakva je osoba koja zna da netko ima problem, ali ne pomogne? Jer je to dekomodira, jer je prezaposlena, jer ima dovoljno svojih briga. Jer se to njoj ne može dogoditi. Jer je imuna, normalna i „zdrave glave“, a anksioznost i depresija događaju se nekima drugima.
Mlada mama nije na sebi imala sat koji otkucava trenutke do njezinog finalnog sloma. Nije imala svjetleći znak koji pokazuje da ona ima problem. Ali svejedno ga je imala, a mi smo ga previdjeli.
Gledajmo, slušajmo, osluškujmo i promatrajmo svoje prijateljice, poznanice, susjede. Nekad je samo topla riječ dovoljna da nas vrati na pravi put.
