Kao da je ovaj puta nešto drugačije, nekako je teže. Već dan prije njegova (djetetova) odlaska tati, ja sam anksiozna. Radim sve po planu i rasporedu, ali primjećujem tu mračnu jamu koja me ovaj puta već dan prije doziva. On piše zadaću, ja krećem čistiti stan. Nisam dobro, osjećam. Tuga se šulja, lukavo ali stabilno, malo po malo prekriva mi komade tijela. Odlučim uzeti pauzu prije usisavanja stana, da malo osjetim gdje sam. Sipam čašu vina, iako mi se ne pije. Baš mi krivo što mi ne paše ta hvarska Bogdanjuša. Palim cigaretu, iako mi se ne puši. Pokušavam osjetiti šta se događa. Je li tuga ovaj puta uranila ili me je još nešto okinulo danas? Možda sam (samo) tužna jer sam bila na groblju roditeljima? Jesam li (opet i…
