Kao da je ovaj puta nešto drugačije, nekako je teže. Već dan prije njegova (djetetova) odlaska tati, ja sam anksiozna. Radim sve po planu i rasporedu, ali primjećujem tu mračnu jamu koja me ovaj puta već dan prije doziva. On piše zadaću, ja krećem čistiti stan. Nisam dobro, osjećam. Tuga se šulja, lukavo ali stabilno, malo po malo prekriva mi komade tijela. Odlučim uzeti pauzu prije usisavanja stana, da malo osjetim gdje sam. Sipam čašu vina, iako mi se ne pije. Baš mi krivo što mi ne paše ta hvarska Bogdanjuša. Palim cigaretu, iako mi se ne puši. Pokušavam osjetiti šta se događa. Je li tuga ovaj puta uranila ili me je još nešto okinulo danas? Možda sam (samo) tužna jer sam bila na groblju roditeljima?
Jesam li (opet i iznova) tužna što nisam uspjela? Održati mu dom, stalnost, mamu i tatu na okupu?
Pokušavam disati i prodisati kroz taj osjećaj. Ne ide mi. Kao da će me progutati, a imam još cijeli dan s njime koji želim provesti mekano, nježno, zabavno. Zašto je ovaj puta tuga uranila puna 24 sata? Gasim cigaretu, ostavljam vino, usisavam stan. Imamo još 24 sata, ponavljam si. Neću joj dati da me proguta. Imamo plan za večer. Kupili smo omiljene grickalice, pogledat ćemo Charlieja i tvornicu čokolade Tima Burtona. Uživamo u subotnjoj večeri. Uspijevam se izboriti s tugom. Molim je da me čeka negdje sa strane. Samo da iskoristim ovo vrijeme koje imam. Ne dam ga. Uspijevam ispregovarati nekako.
Spavamo ušuškani. Imali smo sat duže noćas. Naspavali smo se k’o prasci. Ujutro kreće plan. Prvo radimo prirodu. Četiri ispita idući tjedan. Peti razred. Kipim u sebi jer nije fer da imaju četiri ispita. Prije ručka priroda, nakon ručka geografija. Kaže mi nakon dva sata, “ne moguuu više, mamaaa, to je previše učenja”. Znam, dušice, no tako je to. Najgore mi je kad mu kažem tako je to, a ni sama ne povjerujem. Radimo ručak, zezamo se. Moramo smisliti još nešto za ispis prije rastanka. Idemo u Cat cafe, predlažem? Objeručke prihvaća moju ideju, taj moj najluckastiji dječak sa najdubljim očima u svemiru. Naručujemo najkaloričnije tople čokolade. On milkshake sa điđa biđama, ja kažem da bi mogla mačji čaj. “Kakav mačji čaj, mama? Pa u Cat cafeu smo! Opusti se i naruči jednu Bajažderu!” Ok, popuštam, ja ću se nažderati Bajaždere.
Vrijeme je da krenemo. Doma nas čeka pakiranje. Pakiranje za njegov drugi život. Tjedan jedan dom, tjedan drugi dom.
Koliko li je njemu to teško, mislim se. Živjeti jedan tjedan jedan život, drugi tjedan drugi. Grizem usne, jer ne mogu zamisliti razmjere takve svakodnevice.
Stižemo doma, steže me želudac. On će vježbati kontrabas, a ja pakirati stvari. Odabirem mu robu, ista radnja svaki drugi tjedan. Kako je teško kad nemaš sve na jednom mjestu, već samo određeni dio stvari. Ne mogu zamisliti koliko ga stišće takva ograničenost. Iste misli svaki drugi tjedan. Isti grč. Ista tjeskoba, ista tuga, isti strah, ista krivnja. Jesam li mogla bolje? Jesam li mogla napraviti da ima sve na jednom mjestu? Tisuću pitanja jesam li mogla? Nisam. Odabrala sam sebe. Učinila što znam da preživim. Da svi nekako preživimo.
On me moli da odemo kod tate i malo se tamo podružimo. Kažem mu, može, a u sebi govorim ne može. Ne mogu, svemirsko moje svjetlance, raspast ću se ako ostanem. Pakiram ga do kraja.
Pitam se koliko će dugo sve ovo toliko boljeti pod prstima. Nosim stvari sa trećeg kata bez lifta, ne osjećam više ništa. I osjećam sve. Bol me proždire.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Suze mi naviru na oči, ali pokušavam izgledati smireno. Vozimo se. Plačem u autu da me ne vidi. Stajemo ispred zgrade, suzne su mi oči. Pokušavam se centrirati. Kako da ne skuži da plačem, postaje moj jedini cilj. Ulazimo u zgradu. Kažem mu: “Dušo, možda neću ostati kod tate dugo.” Plačan mi je glas, izdala me tuga. Zašto, pita me? Što je, mama? Kažem mu, ma dušo mislim da je neki hormonalni poremećaj, trebam dobiti mengu pa mi se stalno plače (koji debilan razlog ali nisam smislila ništa bolje) Kaže mi: “Ma mama, nemaš poremećaj, šta briješ?
Smijem se u suzama. Ulazimo u stan, pokušavam se kontrolirati. Ali nekad mi kontrola klizi pod prstima, poput želatine. Pokušavam se dogovoriti nešto s njegovim tatom, teško je. Suze se suše. Izlazim iz stana, ulazim u auto i puštam da se raspadnem u tisuću komadića. Vozim i ne mogu doći do zraka, gušim se u plaču očaja. Borim se sa udahom i izdahom. Dolazim ispred zgrade. Sjedim u autu. Sama sam. Neka sam. Odgađam povratak u stan u kojem nema njegovom stršećeg čuperka i grlenog smijeha. Nakon par trenutaka, krećem. Ne mogu ostati u autu zauvijek. Dolazim doma, toliko puta sam već prošla kroz taj krug. Nije lakše. Ali već znam cijeli loop. Kažem najboljoj prijateljici jučer kako se bojim kako će me tuga progutati, ona me mekano podsjeća da već znam kako to ide, ukrug. Red tuge, red mira, red života. Zovem sestru da mi posudi tabletu za spavanje. Jedva izgovorim tih par riječi. Ona samo nježno napiše, normalno je da si tužna.
U kuhinji je njegova neispijena šalica čaja. Opet ga nije popio, vragec. Puštam muziku za plakanje, muziku u kojoj sam sama sa sobom i svime što jest. Smirujem se uz glazbu. Puštam tijelu da vodi priču. Imam instinkt da pišem. Pa pisat ću. Da plešem. Pa plesat ću. Da pronađem ljepotu u samoći. U tuzi. Prepuštam se da me vodi sve što jest.
Sutra je novi dan i mogućnost za novi život. Život u kojem sam bliže sebi. I u kojem ću se jednom izboriti sa krivnjom i reći samoj sebi: učinila si najbolje šta si znala da ostaneš ti. I to je baš puno.
Čudim se kako me tuga i dalje tako preplavi, a prošla je gotovo godina dana. Gubitci ne mogu biti određeni vremenom. Nema propisanog vremena za tugovanje. Mama i tata mi i 9 godina nakon odlaska ponekad jednako bolno fale kao i na početku. A u ovom slučaju, kada moram živjeti jedan novi koncept života u kojem pola vremena nemam priliku biti s klincem, tuga postaje neodvojivi dio mene. I neka je. Samo želim biti nježna prema sebi i kad se stoti put pitam – pa kako Ivana, opet daš tuzi da te preplavi, kažem nježno, Ivana, ok je da si tužna.
Zagrlim tugu, zagrlim sebe i kažem si: dobro si i kad je tuga tu. Odabrala si ne odustati od sebe.
Razvod je bila najteža odluka koju sam morala donijeti u životu. Zbog svega onoga što je uslijedilo. Što sam znala da ću pola vremena biti bez klinca. Što sam znala da ću mu oduzeti ideju o mami i tati, zajedništvo, zezanciju, laganost. No ponavljam si, odabrala sam ne odustati od sebe. Suze opet klize, neka klize, neka isplačem jebeni ocean, odabrala sam ne odustati od sebe. Sunce iza mene upravo izlazi, vidim refleksiju svjetlosti na ekranu kompjutera. Život tinja u meni, samo je puls ponekad teže čuti. Odabrala sam sebe. I svemirac moj će to jednom shvatiti.
