trenutak kada sam shvatila da je moj brak gotov

Od svih tekstova koje sam do sada napisala, jedan se po broju vaših reakcija i komentara posebno izdvajao. Onaj u kojem sam pisala o preljubu. Ne znam je li razlog tome što ste se pronašli u mom tekstu, što sam vas na neki način dotaknula ili taj što se o tome jednostavno ne priča. Barem ne javno. I dalje stojim kod svoje tvrdnje da moj čin nije bio ispravan…da je morao postojati način da ljepše i bezbolnije okončam svoj brak. Nisam. I s time moram živjeti. Ovaj tekst nije opravdanje mog ponašanja i mojega čina. Ovaj tekst je moja želja da nekome od vas pomognem. Jer po vašim reakcijama sam vidjela da moj “grijeh” nije samo moj…

Kada odrastate poput mene u želji da udovoljite svima, kada mislite da svi drugi bolje od vas samih znaju što je za vas dobro, nerijetko se dogodi ono što se meni dogodilo. Kada vrlo rano uđeš u vezu i ta veza nekim čudom preživi fakultet i razdvojenost, vratiš se kući i dočeka te pitanje: a kada je vjenčanje? I kako selo misli da je vrijeme za udaju, ti pomisliš isto, pritom ne primjećujući činjenicu da si više vremena potrošila na biranje vjenčanice nego na pitanje – što znači s nekime provesti čitav život? Kada fešta prođe, na red dođe slijedeće pitanje – kada će beba? I nakon nekog vremena, stigne to malo čudo s kojim po prvi puta u životu ustvari shvatiš što znači nekoga voljeti svim svojim srcem. Sve više se fokusiraš na dijete, sve manje na brak. Sjećam se jako dobro kako me bivši suprug jednom upitao koga volim više, njega ili malu, a ja sam ga zgroženo pogledala i rekla: “Pa nju naravno! Kakvo je to pitanje?!” Na što je on odgovorio : “A ja tebe.” Mislila sam si pritom kako otac nikada ne može osjetiti ono što majka osjeća. Ali moram priznati da su mi sve češće u glavi bile misli o tome kako smo se udaljili od kada smo dobili dijete. Sve češće sam se tješila izjavom koju sam negdje čula – na kraju odnos muža i žene uvijek završi poput odnosa brata i sestre. Možda je to točno kada imaš 60 godina, ali kada imaš dvadeset i koju, to bi trebao biti alarm. Nije.

I tako živiš, uvjeravajući se da je sve to normalno, i da je i drugima tako.

Kada sam nakon porodiljnog započela posao u novoj firmi, shvatila sam da to ipak nije normalno. Upoznala sam njega. Čovjeka koji me privlačio na način na koji me nije smio privlačiti. Čovjeka koji je, iako potpuni stranac, odisao nečime što sam poznavala čitav život. Čovjeka kojeg sam tek upoznala, a činilo se da ga oduvijek znam. Svaka riječ, svaki pokret odisao je tolikom blizinom, povezanošću da vam to ne mogu opisati. Jednostavno je sve vuklo njemu… I iako je sve u meni vrištalo da se zaljubljujem, da pazim, sudbina, đavao ili tko zna tko treći je slagao kockice tako da smo sve češće dolazili u kontakt. A taj kontakt je bivao sve intenzivniji. I pritom ne mislim na fizički.

Znate već svi da smo oboje bili u braku u trenutku kada smo se upoznali i život nam nije dao prilika za fizički preljub. Dugo vremena ne. Ali preljub je počeo odmah. Preljub je počeo onog trena kada bih ujutro stala pred ormar birajući što odjenuti kako bih se njemu svidjela. Preljub je bilo svako iščekivanje njegove poruke. Svaki poziv za koji sam se nadala da je njegov. Lutanje, maštanje, sanjarenje o njemu. O nama. I bez da primijetiš, u jednom trenu shvatiš da je tvoj brak gotov. Da svaki dio tebe čezne za nekim tko nije tvoj. I možda nikada neće biti. I od osobe koja si bila na početku, puna elana, šarma, samosvjesnosti, postaneš osoba koja je stalno mislima odsutna, tužna… Osobe koja, iako boravi s tobom u istoj prostoriji, nije uopće tu.

Jer to je ono što preljub radi. Na početku ti da takvu snagu, takvu energiju, takvu vjeru u sebe da zračiš, privlačiš, osjećaš se kao da možeš pokoriti svijet. Sve do onog trena, kada shvatiš, da poruke, dopisivanje i razgovori više nisu dosta. Da veza, brak koji imaš, nije ono što želiš.

U tom trenu sve je gotovo. Barem je to bilo kod mene. Osoba koju sam vidjela ujutro u ogledalu, više nisam bila ja. Da ne kažem da mi se počeo gaditi vlastiti odraz jer nikada nisam željela biti preljubnica. Sjediti na dvije stolice kako kažu… Nikada nisam htjela biti osoba koja će iznevjeriti, povrijediti čovjeka, ljude koji je vole. Nisam htjela biti osoba koja se budi i liježe s lažima. Ali to sam postala.

I dođe dan kada konačno priznaš sam sebi da dalje ne ide. I što sad? Ostati s čovjekom kojeg ne voliš, ali imaš dijete ili otići i ostaviti sve i biti sam? Ako išta kod sebe volim, onda je to činjenica da me nije strah pasti. Nije me strah samoće, kretanja ispočetka. Iz tog sam razloga odlučila da ne želim živjeti laž, brak u kojem nisam sretna. Mislim da to nitko nije zaslužio. Najmanje djeca. Djeca ljubav vide i osjete. A isto tako osjete i znaju kada je nema. Nisam htjela da moje dijete misli kako je odnos kakav imaju njegovi roditelji, ono čemu treba težiti u životu.

I dobro, nakon te moje odluke, ostala sam sama. Uz pokoju prijateljicu iz djetinjstva koja nije promijenila svoj odnos prema meni. Svi ostali jesu. Roditelji, društvo, rodbina… Svi. Svi su znali zašto sam otišla. Kad kažem znali, mislim na pretpostavljali… Jer koja normalna žena ostavlja muža ako nema drugoga? Javnog priznanja s moje strane nije bilo. Nije ni moglo biti jer je moj sadašnji suprug još uvijek bio u braku.

U trenu kada sam otišla, shvatila sam jednu stvar – ja nisam materijal za ljubavnicu. Ja želim i vikende i Božić i rođendane i sve dijeliti s partnerom. Ne želim jedan dan mjesečno u nekom hotelu. Nakon što sam to priopćila svom sadašnjem suprugu, on je krenuo mojim stopama i eto konačno smo nas dvoje bili par. Onako za pravo. Međutim, ono što nismo znali, niti možda željeli znati i vidjeti jest da okolina, obitelj, roditelji, ne gledaju baš blagonaklono na našu ljubav. Da smo odmetnici. Da smo drugačiji u svijetu u kojem se prihvaćaju samo isti, ili makar slični. Često sam svih ovih godina znala reći da je naša najveća greška ta što smo ostali, što nismo otišli odavde i krenuli ispočetka, negdje daleko gdje nitko ne zna za našu prošlost. Ipak, nismo. Ostali smo i mislim da nam je to na neki način dalo snagu i pokazalo nam da skupa možemo sve.

No da se vratim par koraka unatrag. Pokazalo se da je sve što smo zamišljali kao bajku, postalo gruba stvarnost. A u toj stvarnosti nemaš nikog. Nikog osim jedan drugog. I naravno da čovjek puca. Jer razvod je, mogu vam reći, grozna stvar. Koliko god je svima teško, najteže je onima koji se razvode. A kada se razvodiš svojom voljom i to još zbog druge osobe, onda svijet, a i ti sam, misliš da se nemaš pravo žaliti. Da ti ne smije biti teško. I najčešće onda imaš tu jednu jedinu osobu na svijetu, svog partnera, na kojemu se iskaljuješ. I vjerujte mi jednu stvar, kada vas čitav svijet, mislim na vašu okolinu, drži pod povećalom, kada vam prognoziraju maksimalno godinu ili dvije, kada vas nazivaju svakakvim imenima, jer znate i sami, živimo u društvu u kojem je muškarac koji vara frajer, a žena koja vara kurva, onda i sam počneš preispitivati tu svoju ljubav za koju si bio uvjeren da se događa jednom u životu.

Evo sad najiskrenije, ne znam drži li vas u tom periodu to što ste osuđeni jedno na drugo jer nemate više nikoga ili je to ipak ljubav. Na dane vjerojatno i jedno i drugo. A ono što vas čeka u takvoj vezi je sve samo ne lako… Ali, kao što rekoh, drži vas ljubav. Iako je bilo dana, dana kada sam mislila da više stvarno ne mogu kontra svijeta i u kojima sam znala reći suprugu – voljela bih da te ne volim ovoliko pa bih možda mogla otići. Još jednu bitnu stvar vam ovdje moram napomenuti, jednu koja uvelike otežava taj novi start. Meni je veliki problem, dugo godina stvarala činjenica da sam sebe poistovjećivala s pojmom ljubavnice. Taj pojam u našem društvu označava nešto loše. Poistovjećivanje s njime, dovodi do toga da na samog sebe počneš gledati negativno, da se uvjeravaš kako si loš i kako nemaš pravo na sreću i ljubav. Dugo, dugo vremena mi je trebalo da sama sebi oprostim i kažem – ok, nisi postupila najbolje, ali prepustila si se srcu. I ljubavi. I sad hodaj dalje tim putem kojeg si odabrala…

Sada, gledajući ovih 7 godina što je iza nas, nekada se stvarno pitam kako smo uspjeli. Da nam je život idealan, nije. Još uvijek nailazimo na puno neprihvaćanja i osuda. Ali valjda s vremenom shvatiš da je vaša ljubav ta koja je najvažnija i da ako treba, možeš i bez svih drugih. A možda jednostavno samo otupiš i prihvatiš da si drugačiji. Ne znam…

U situaciji poput naše, vrlo brzo shvatiš da živimo u društvu koje voli formu, definicije… Koje, iako glasno viče da prihvaća različitosti, ipak ne želi da se te različitosti događaju u njihovoj obitelji i blizini. Brak je nešto predivno i nema ljepšeg ako stvarno čitav život provedeš s jednom osobom u braku. Ali zar ne mislite da bi na prvom mjestu u tom odnosu trebala biti ljubav, sreća, zadovoljstvo oba supružnika!? Da oboje, istim žarom, žele tu vezu!? Toliko nam je društvo nametnulo shvaćanje da brak mora biti zauvijek da se on često, samo zbog okoline i tzv. sramote, pretvori u to da provedeš život pored supružnika, a ne s njime.

Nemojte dozvoliti da vas definicije, institucije i tuđa očekivanja koče u traženju vlastite sreće. Radite na sebi, radite na svom braku, svojoj vezi, ali zapamtite da i vi i vaš partner, zaslužujete biti sretni.

I ne zaboravite – ljubav osjetiš. Jednostavno ju osjetiš. I onda znaš.

Od nekog tko nije bio pretjerani romantik, postala sam netko tko stvarno misli da je uz ljubav, onu pravu iskrenu, sve moguće.

Takvu vam ljubav svima želim.

Do idućeg pisanja…

Vaša S.

Fotografija: pexels.com