zaboravila sam koliko vrijedim…

Krenula sam s namjerom u današnjem tekstu pisati o roditeljstvu i nekim stvarima s kojima se kao mama susrećem, ali kako to inače biva, kada nešto planiraš, uleti nešto sasvim drugačije. Moja draga Instagram prijateljica Sara Novak, poznatija kao Snažna Mama, čiji blog redovno čitam, prije svega par dana napisala je post. I čitam ja post… I čitam ga opet i mislim si – piše li ona to meni? Piše li ona možda o meni? Znate onaj osjećaj kada nešto negdje pročitate i pomislite da vas netko zeza jer toliko pogodi “u sridu” sve što se vas tiče!? Neću ovdje sada pisati što je Sara pisala, samo vam svima toplo preporučujem da ju zapratite. Žena je uistinu Snažna – ne samo mama, prije svega žena i puno od nje možete…

razvod

razvodom sam izgubila velik dio sebe – i to me najviše boli

Postoje oni dani koji nisu baš dobri…da ne kažem loši. I ne mislim pritom na velike tragedije, gubitke i slično. Mislim na sve one dane, koji se po ničemu ne razlikuju od jučer ili sutra, osim po tuzi koja se nekako uvuče u nas i obuzme nas. Dani u kojima ni toliko omiljene ručice naše djece ni stotinu “Mama, volim te!”, ne mogu izbaciti tugu iz vas. Tugu koja je došla nepozvana, niotkuda, bez najave i objašnjenja. I takve dane ja onda provodim razmišljajući o toj tuzi, analizirajući prošlost i pitajući se odakle se ta tuga stvorila…jer do prije par godina je nije bilo u mom životu. Nažalost, ja spadam među one ljude koji će analizirati prošlost iako su svjesni da ju ne mogu promijeniti i danima ću se mučiti…

prije svega, Čovjek!

Gubitak i smrt. Ono što nas slomi. Oduzme nam tlo pod nogama. Pokaže nam koliko smo zapravo mali. Koliko smo nevažni. No unatoč tome što smo u očima svijeta mali i nevažni, nekome smo sve, nekome smo čitav svijet. Svijet koji je u samo jednom trenutku nestao. A umjesto tog svijeta, ostala je praznina. Vjerujem da ima jako puno ljudi kojima je ova tema neugodna, koji ne znaju kako reagirati u situaciji kada netko izgubi voljenu osobu. Koji idu čak toliko daleko da izbjegavaju kontakt sa osobom koja je pretrpjela gubitak, jer se jednostavno ne znaju nositi s time. Nemojte biti takvi ljudi. Molim vas! Budite ljudi koji će prije svega biti čovjek. Koji neće biti uz nekog samo kada se slavi i kada je lijepo. Budite onaj tko će…

pa ti si znala što te čeka!

Postoje one klasične, tradicionalne obitelji koje čine roditelji i djeca. One kojima svi težimo. Postoje i razne varijacije, koje uključuju jednog roditelja s djecom, supružnike bez djece sve do onih „modernijih“ obitelji kod kojih je jedan partner već bio u braku/vezi pa ima i dijete. A postojimo i MI. Pod mi mislim na svog supruga i mene, njegove dvije kćeri iz prvog braka, moju kćer iz prvog braka te naše dvoje djece… Toliko smo moderni da u hrvatskom rječniku niti ne postoji adekvatan naziv za naš „tip“ obitelji! Šalu na stranu. Razvod je ozbiljna i teška stvar. Razvod s djecom još teža. Pretpostavljate onda da ni upuštanje u vezu kada već imate djecu nije baš najjednostavnije. U startu preskačete onu fazu dečko-cura i prelazite na obiteljski dio. Sve one čari…

biti roditelj 2020.

Od trenutka kada sam postala mama, sav moj svijet okrenuo se naopačke. I ne mislim ovdje prvenstveno na promjenu načina života, počevši od toga da nema više spavanja, izležavanja, zadovoljavanja samo svojih potreba… Najveću promjenu doživjela sam baš unutar sebe. Naravno, znate i sami da u trenutku rođenja djeteta spoznate ljubav kakvu do tada niste znali da možete osjećati, i koja od tog dana nadalje samo raste i raste. Ali ono što se meni dogodilo kada sam rodila Evu bilo je to da je u mene ušao strah. Strah od novog, strah od nepoznatog, strah od svakog pada, strah od toga da previše spava ili pak uopće ne spava, strah od svakog novog koraka, od prevelikog zalogaja jabuke…. i još milion takvih strahova koji postanu dio vaše svakodnevnice. Odnosno, postali…

samo mama!?

Nedavno me susrela poznanica moga brata i kako se nismo vidjele dulje vrijeme, stala ona da par minuta popriča sa mnom… I kako to u “small talk-u” biva, odjednom će ona meni: “Pa koliko ti ono djece imaš?!” U tom prvom trenutku nisam ni primijetila negativan prizvuk njenog pitanja pa sam veselo odgovorila: “Troje je moje, a povremeno nam dođe još dvoje od muža”. Moj suprug ima dvije cure iz prvog braka tako da par puta tjedno, i svaki drugi vikend u našoj kući bude petero djece u rasponu od 1 do 13 godina. I iskreno, do sada nikome od nas to nije bilo nekako čudno, ali očito nas “javnost” drugačije percipira. Nebitno, nisam ovdje htjela o broju djece, već o nečem drugom. Da se vratim na poznanicu mog brata,…