jesmo li zakazali u odgoju dječaka?

“muški bijelac je ugrožena vrsta!” Ovaj naslov je posveta mom suprugu koji mi otkada ga poznajem, objašnjava kako su bijelci, muškarci, ugrožena vrsta. Iako on svoju teoriju iznosi uvijek kroz šalu, neke stvari o kojima priča sam počela primjećivati tek otkada imam sina. ravnopravnost i/ili jednakost O tome koliko su se žene približile muškarcima na raznim poljima, ne moram govoriti. Iako smatram i vidim da jesmo “ravnopravnije” muškarcima, još uvijek u puno sfera nismo ravnopravne. Iskreno, mislim da možda nikada ni nećemo biti. Da bi za iste poslove trebale biti jednako plaćene je po meni najnormalnija stvar. Hoće li do toga ikada doći? Ne znam. Bi li na svim poljima trebale biti poput muškaraca? Po meni ne. Ravnopravnost je jedno. Jednakost nešto drugo. A jednaki nismo. I ne moramo biti….

trenutak kada sam shvatila da je moj brak gotov

Od svih tekstova koje sam do sada napisala, jedan se po broju vaših reakcija i komentara posebno izdvajao. Onaj u kojem sam pisala o preljubu. Ne znam je li razlog tome što ste se pronašli u mom tekstu, što sam vas na neki način dotaknula ili taj što se o tome jednostavno ne priča. Barem ne javno. I dalje stojim kod svoje tvrdnje da moj čin nije bio ispravan…da je morao postojati način da ljepše i bezbolnije okončam svoj brak. Nisam. I s time moram živjeti. Ovaj tekst nije opravdanje mog ponašanja i mojega čina. Ovaj tekst je moja želja da nekome od vas pomognem. Jer po vašim reakcijama sam vidjela da moj “grijeh” nije samo moj… Kada odrastate poput mene u želji da udovoljite svima, kada mislite da svi…

zašto ne volim vidjeti svoj odraz u ogledalu?

Volite li sebe? Volim li ja sebe? Što uostalom znači to famozno “voljeti sebe”? Znači li to da u ogledalu vidim lijepe oči, a ne bore oko njih? Pravilne, bijele zube, a ne pigmentacijske mrlje na nadusnici? Znači li “voljeti sebe”, prihvatiti sebe onakvim kakav jesi? Biti zadovoljan s time kakav si? Da li činjenica da prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo, debeli, mršavi, niski, visoki, znači nužno da smo zadovoljni? Po meni ne. Puno toga u životu prihvaćam jer je jednostavno tako. No to sigurno ne znači da sam s tim stanjem i stvarima zadovoljna. Zašto bi onda prihvaćanje sebe i svog tijela, moralo rezultirati zadovoljstvom!? Uzeti ću sebe za primjer. S puno toga nisam zadovoljna. Recimo s licem, koje je nakon tri trudnoće, života na moru i jakom suncu,…

danas pišem tebi – da te podsjetim koliko vrijediš!

Ti koja ovo čitaš…da ti! Danas pišem tebi… Kako si? Ne pitam te što ima novog niti kako su muž i djeca, gdje si bila i što sve danas trebaš obaviti. Pitam te kako si? Jesi umorna? Prolaziš li možda trenutno kroz nešto teško? Ili si baš suprotno, sretna i zadovoljna sa svime što te okružuje? Jesi li našla 15ak minuta danas za sebe? Jesi odradila trening ili si možda bila kod frizera? Jesi pogledala omiljenu seriju ili pročitala par stranica knjige koju voliš? Jesi se zatvorila u kupaonu i priuštila si 10 minuta tuširanja u miru ili čak mali spa tretman? Jesi barem sjela i popila kavu u miru i tišini? Jesi li se sjetila uopće da ti treba to “samo tvoje” vrijeme? Ili ti je već postalo normalno…

za sve je kriva mama!

“Razmaženi su!”, “Sama si kriva što su takvi!”, “Pusti ih da plaču pa će se naučiti!”….. Ajmo drage mame, koliko puta ste čuli ovakve izraze kojima vam direktno i indirektno daju do znanja da nešto u svom “poslu” ne radite dobro? Koliko puta su vam i oni koji imaju i oni koji nemaju djecu, natuknuli da bi oni vaš “posao” odradili bolje? Neka se ne nađe uvrijeđenim poneki tata ako ovo čita, ali obraćam se mamama prije svega što su mame nekako uvijek “krive” za ono “loše” kod djece. Ili se meni barem tako čini. Moja prva velika “greška” u odgoju svoje djece jest ta što su svi pretjerano vezani za mene. Ok, Eva je sada već velika, ali ovo dvoje malih ne želi ostati nigdje, niti s ikim bez…

zaboravila sam koliko vrijedim…

Krenula sam s namjerom u današnjem tekstu pisati o roditeljstvu i nekim stvarima s kojima se kao mama susrećem, ali kako to inače biva, kada nešto planiraš, uleti nešto sasvim drugačije. Moja draga Instagram prijateljica Sara Novak, poznatija kao Snažna Mama, čiji blog redovno čitam, prije svega par dana napisala je post. I čitam ja post… I čitam ga opet i mislim si – piše li ona to meni? Piše li ona možda o meni? Znate onaj osjećaj kada nešto negdje pročitate i pomislite da vas netko zeza jer toliko pogodi “u sridu” sve što se vas tiče!? Neću ovdje sada pisati što je Sara pisala, samo vam svima toplo preporučujem da ju zapratite. Žena je uistinu Snažna – ne samo mama, prije svega žena i puno od nje možete…

razvod

razvodom sam izgubila velik dio sebe – i to me najviše boli

Postoje oni dani koji nisu baš dobri…da ne kažem loši. I ne mislim pritom na velike tragedije, gubitke i slično. Mislim na sve one dane, koji se po ničemu ne razlikuju od jučer ili sutra, osim po tuzi koja se nekako uvuče u nas i obuzme nas. Dani u kojima ni toliko omiljene ručice naše djece ni stotinu “Mama, volim te!”, ne mogu izbaciti tugu iz vas. Tugu koja je došla nepozvana, niotkuda, bez najave i objašnjenja. I takve dane ja onda provodim razmišljajući o toj tuzi, analizirajući prošlost i pitajući se odakle se ta tuga stvorila…jer do prije par godina je nije bilo u mom životu. Nažalost, ja spadam među one ljude koji će analizirati prošlost iako su svjesni da ju ne mogu promijeniti i danima ću se mučiti…

prije svega, Čovjek!

Gubitak i smrt. Ono što nas slomi. Oduzme nam tlo pod nogama. Pokaže nam koliko smo zapravo mali. Koliko smo nevažni. No unatoč tome što smo u očima svijeta mali i nevažni, nekome smo sve, nekome smo čitav svijet. Svijet koji je u samo jednom trenutku nestao. A umjesto tog svijeta, ostala je praznina. Vjerujem da ima jako puno ljudi kojima je ova tema neugodna, koji ne znaju kako reagirati u situaciji kada netko izgubi voljenu osobu. Koji idu čak toliko daleko da izbjegavaju kontakt sa osobom koja je pretrpjela gubitak, jer se jednostavno ne znaju nositi s time. Nemojte biti takvi ljudi. Molim vas! Budite ljudi koji će prije svega biti čovjek. Koji neće biti uz nekog samo kada se slavi i kada je lijepo. Budite onaj tko će…

pa ti si znala što te čeka!

Postoje one klasične, tradicionalne obitelji koje čine roditelji i djeca. One kojima svi težimo. Postoje i razne varijacije, koje uključuju jednog roditelja s djecom, supružnike bez djece sve do onih „modernijih“ obitelji kod kojih je jedan partner već bio u braku/vezi pa ima i dijete. A postojimo i MI. Pod mi mislim na svog supruga i mene, njegove dvije kćeri iz prvog braka, moju kćer iz prvog braka te naše dvoje djece… Toliko smo moderni da u hrvatskom rječniku niti ne postoji adekvatan naziv za naš „tip“ obitelji! Šalu na stranu. Razvod je ozbiljna i teška stvar. Razvod s djecom još teža. Pretpostavljate onda da ni upuštanje u vezu kada već imate djecu nije baš najjednostavnije. U startu preskačete onu fazu dečko-cura i prelazite na obiteljski dio. Sve one čari…

biti roditelj 2020.

Od trenutka kada sam postala mama, sav moj svijet okrenuo se naopačke. I ne mislim ovdje prvenstveno na promjenu načina života, počevši od toga da nema više spavanja, izležavanja, zadovoljavanja samo svojih potreba… Najveću promjenu doživjela sam baš unutar sebe. Naravno, znate i sami da u trenutku rođenja djeteta spoznate ljubav kakvu do tada niste znali da možete osjećati, i koja od tog dana nadalje samo raste i raste. Ali ono što se meni dogodilo kada sam rodila Evu bilo je to da je u mene ušao strah. Strah od novog, strah od nepoznatog, strah od svakog pada, strah od toga da previše spava ili pak uopće ne spava, strah od svakog novog koraka, od prevelikog zalogaja jabuke…. i još milion takvih strahova koji postanu dio vaše svakodnevnice. Odnosno, postali…