ne zaboravi ljubav

Odgajali su nas da budemo samostalne, neovisne, da završimo fakultete i nađemo dobar posao. Sve s ciljem da jednog dana, ako nam u braku ne bude dobro, možemo otići. Da ne budemo ovisne o našem suprugu. Pitam se ponekad u kojem trenutku su roditelji, ponajviše majke, svojim kćerima počele govoriti da ne moraju “trpjeti” svoje muževe, u startu ih pripremati na mogućnost odlaska iz braka? Pitam se ponekad, u kojem su trenutku majke, svojim kćerima prestale govoriti da je za brak potrebna ljubav, poštovanje, rad i trud… da se u brak ulazi s namjerom da se u njemu trajno i ostane. I znam, sigurno ste sada sve pomislile da sam licemjerka. Jer da, ja sam razvedena žena. Ja sam žena, koja se za vrijeme braka upustila u preljubnički odnos s…

jesmo li ljestvicu podignule malo previsoko?

Treba isplanirati jelovnik za naredne dane. Treba naručiti djecu kod zubara… Evu kod oftamologa, Nou kod fizijatra. Treba ih izvesti na zrak. Danima je loše vrijeme i bili su u kući. Treba oprati hladnjak, preskočila sam zadnjih tjedana. A i zavjesama bi dobro došlo pranje. Već je nova godina, treba se uhvatiti renoviranja apartmana – sezona će brzo. Treba se malo više posvetiti poslu. U zadnje vrijeme nikako da napravim konkretan plan. I s blogom kasnim. Trebam, trebam…hoću…moram! Treba provjeriti Evi zadaću. Treba ju ispitati, sutra ima ispit. Treba naručiti dekoracije za rođendansku tortu. Treba pod hitno kupiti zimske cipele za Nou. Trebalo bi djecu odvesti na snijeg dok ga ima. Toliko dugo ga čekaju. Trebala bih se izdepilirati, nikako da stignem. Da, da…i kosu nisam već pet dana oprala….

gledam te večeras kako spavaš…

Gledam te večeras kako spavaš. Za nekoliko dana ti je rođendan. Peti. Ne mogu da se ne pitam kako je već toliko prošlo. Gledam te kako mirno ležiš u mom krevetu i čujem sve one koji mi govore da si prevelik da još uvijek spavaš sa mnom. Da sam sama kriva što si toliko vezan uz mene kada ti dozvolim takve stvari. Ali ne znaju oni, radosti moja, da te ja ne mogu potjerati od sebe. Da čvrsto vjerujem da će doći dan kada ćeš sam tražiti svoj prostor. Ne znaju oni da ti se ja, na ovaj i onaj način, pokušavam iskupiti… Gledam te večeras kako spavaš i vidim kako ti tata plače od sreće dok mu govorim da sam trudna s tobom. Vidim u njegovim i u svojim…

jesmo li zakazali u odgoju dječaka?

“muški bijelac je ugrožena vrsta!” Ovaj naslov je posveta mom suprugu koji mi otkada ga poznajem, objašnjava kako su bijelci, muškarci, ugrožena vrsta. Iako on svoju teoriju iznosi uvijek kroz šalu, neke stvari o kojima priča sam počela primjećivati tek otkada imam sina. ravnopravnost i/ili jednakost O tome koliko su se žene približile muškarcima na raznim poljima, ne moram govoriti. Iako smatram i vidim da jesmo “ravnopravnije” muškarcima, još uvijek u puno sfera nismo ravnopravne. Iskreno, mislim da možda nikada ni nećemo biti. Da bi za iste poslove trebale biti jednako plaćene je po meni najnormalnija stvar. Hoće li do toga ikada doći? Ne znam. Bi li na svim poljima trebale biti poput muškaraca? Po meni ne. Ravnopravnost je jedno. Jednakost nešto drugo. A jednaki nismo. I ne moramo biti….

trenutak kada sam shvatila da je moj brak gotov

Od svih tekstova koje sam do sada napisala, jedan se po broju vaših reakcija i komentara posebno izdvajao. Onaj u kojem sam pisala o preljubu. Ne znam je li razlog tome što ste se pronašli u mom tekstu, što sam vas na neki način dotaknula ili taj što se o tome jednostavno ne priča. Barem ne javno. I dalje stojim kod svoje tvrdnje da moj čin nije bio ispravan…da je morao postojati način da ljepše i bezbolnije okončam svoj brak. Nisam. I s time moram živjeti. Ovaj tekst nije opravdanje mog ponašanja i mojega čina. Ovaj tekst je moja želja da nekome od vas pomognem. Jer po vašim reakcijama sam vidjela da moj “grijeh” nije samo moj… Kada odrastate poput mene u želji da udovoljite svima, kada mislite da svi…

zašto ne volim vidjeti svoj odraz u ogledalu?

Volite li sebe? Volim li ja sebe? Što uostalom znači to famozno “voljeti sebe”? Znači li to da u ogledalu vidim lijepe oči, a ne bore oko njih? Pravilne, bijele zube, a ne pigmentacijske mrlje na nadusnici? Znači li “voljeti sebe”, prihvatiti sebe onakvim kakav jesi? Biti zadovoljan s time kakav si? Da li činjenica da prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo, debeli, mršavi, niski, visoki, znači nužno da smo zadovoljni? Po meni ne. Puno toga u životu prihvaćam jer je jednostavno tako. No to sigurno ne znači da sam s tim stanjem i stvarima zadovoljna. Zašto bi onda prihvaćanje sebe i svog tijela, moralo rezultirati zadovoljstvom!? Uzeti ću sebe za primjer. S puno toga nisam zadovoljna. Recimo s licem, koje je nakon tri trudnoće, života na moru i jakom suncu,…

danas pišem tebi – da te podsjetim koliko vrijediš!

Ti koja ovo čitaš…da ti! Danas pišem tebi… Kako si? Ne pitam te što ima novog niti kako su muž i djeca, gdje si bila i što sve danas trebaš obaviti. Pitam te kako si? Jesi umorna? Prolaziš li možda trenutno kroz nešto teško? Ili si baš suprotno, sretna i zadovoljna sa svime što te okružuje? Jesi li našla 15ak minuta danas za sebe? Jesi odradila trening ili si možda bila kod frizera? Jesi pogledala omiljenu seriju ili pročitala par stranica knjige koju voliš? Jesi se zatvorila u kupaonu i priuštila si 10 minuta tuširanja u miru ili čak mali spa tretman? Jesi barem sjela i popila kavu u miru i tišini? Jesi li se sjetila uopće da ti treba to “samo tvoje” vrijeme? Ili ti je već postalo normalno…

za sve je kriva mama!

“Razmaženi su!”, “Sama si kriva što su takvi!”, “Pusti ih da plaču pa će se naučiti!”….. Ajmo drage mame, koliko puta ste čuli ovakve izraze kojima vam direktno i indirektno daju do znanja da nešto u svom “poslu” ne radite dobro? Koliko puta su vam i oni koji imaju i oni koji nemaju djecu, natuknuli da bi oni vaš “posao” odradili bolje? Neka se ne nađe uvrijeđenim poneki tata ako ovo čita, ali obraćam se mamama prije svega što su mame nekako uvijek “krive” za ono “loše” kod djece. Ili se meni barem tako čini. Moja prva velika “greška” u odgoju svoje djece jest ta što su svi pretjerano vezani za mene. Ok, Eva je sada već velika, ali ovo dvoje malih ne želi ostati nigdje, niti s ikim bez…

zaboravila sam koliko vrijedim…

Krenula sam s namjerom u današnjem tekstu pisati o roditeljstvu i nekim stvarima s kojima se kao mama susrećem, ali kako to inače biva, kada nešto planiraš, uleti nešto sasvim drugačije. Moja draga Instagram prijateljica Sara Novak, poznatija kao Snažna Mama, čiji blog redovno čitam, prije svega par dana napisala je post. I čitam ja post… I čitam ga opet i mislim si – piše li ona to meni? Piše li ona možda o meni? Znate onaj osjećaj kada nešto negdje pročitate i pomislite da vas netko zeza jer toliko pogodi “u sridu” sve što se vas tiče!? Neću ovdje sada pisati što je Sara pisala, samo vam svima toplo preporučujem da ju zapratite. Žena je uistinu Snažna – ne samo mama, prije svega žena i puno od nje možete…

razvod

razvodom sam izgubila velik dio sebe – i to me najviše boli

Postoje oni dani koji nisu baš dobri…da ne kažem loši. I ne mislim pritom na velike tragedije, gubitke i slično. Mislim na sve one dane, koji se po ničemu ne razlikuju od jučer ili sutra, osim po tuzi koja se nekako uvuče u nas i obuzme nas. Dani u kojima ni toliko omiljene ručice naše djece ni stotinu “Mama, volim te!”, ne mogu izbaciti tugu iz vas. Tugu koja je došla nepozvana, niotkuda, bez najave i objašnjenja. I takve dane ja onda provodim razmišljajući o toj tuzi, analizirajući prošlost i pitajući se odakle se ta tuga stvorila…jer do prije par godina je nije bilo u mom životu. Nažalost, ja spadam među one ljude koji će analizirati prošlost iako su svjesni da ju ne mogu promijeniti i danima ću se mučiti…