Autor: Sarah Stručić

prevara: postoji li ispravno ili neispravno?

Poznaješ li onaj osjećaj kada ti zrak ponestane iz pluća? Kada ti se tlo pod nogama izmakne i tijelo više ne sluša? Kada znaš, duboko u sebi znaš, da sve što osjećaš, sve što ti tijelo govori ne može biti laž? Poznaješ li onaj osjećaj kada glava odjednom glasnije viče…upozorava? A tijelo kao da ne čuje…vuče na jednu stranu, dok glava vrišti – STANI! Poznaješ li osjećaj kada se u tebi odjednom nastane dvije osobe…dva bića koja žele različito? Od kojih jedno žudi za nečim, a drugo se svim silama protivi toj žudnji? Oduvijek sam bila netko tko je uvijek i bespogovorno slušao svoj razum…zatvarao srce. Jer što srce zna?! Sve do dana kada je sudbina, Bog ili ne znam ni sama tko, želio da upoznam njega i dovedem se…

zauvijek, mama.

Postoji to jedno biće. Biće jače od svih superjunaka i hrabrije od najhrabrijeg viteza. Biće nježnije od jutarnje rose i ljepše od svitanja dana. Biće koje od tebe nikada ne odustaje. Postoji to jedno biće. Jedinstveno na svijetu… Čija ljubav granica nema. Biće u čijem krilu naš je dom, čije su ruke utjeha u boli. To biće, naizgled krhko i slabo, noćima bdije, a nikada umorno nije. Biće čije oči sjaje kako tisuće zvijezda svaki puta kada te vide… Koje svoje želje stavlja sa strane samo da ispuni tvoje. Biće koje je spremno mijenjati sebe za dobrobit tebe. Graditi svijet iz početka da ti pruži siguran i sretan dom. Postoji to biće koje na svojim leđima, osim svog života, nosi i tvoj. Zauvijek. Biće čije srce pukne u tisuću komada…

neostvareni snovi i kriza srednjih godina

Sjedimo neku večer na kauču… nas dvoje. Sami. Doba je kada djeca već spavaju. Tiha sam zadnjih dana, znam to. Znam i da on zna. „Imam dojam da su naše najbolje godine nekako prošle, a da nismo napravili ništa od onog o čemu smo maštali…“ – tiho mi kaže. I znam da zna, da istu misao danima nosim sobom. Bez da sam riječi rekla. Volim koliko me poznaje. Volim kako isto razmišljamo. Iako bih u ovoj situaciji voljela da nije u pravu. Da mogu za promjenu jednom ja biti optimist i ta koja će situaciju okrenuti na vedriju stranu i pokazati mu da nije u pravu. Ne mogu. Sjećam se…kao da je jutros bilo…svakog našeg razgovora… one goruće želje u nama, one vjere u to da smo stvoreni jedno za…

odlučila sam napustiti karijeru zbog djece, odluka nije bila laka

Ima tome par dana da je na društvenim mrežama krenulo prepucavanje između „stay-at-home“ mama i mama koje rade. Da, namjerno koristim izraz prepucavanje, jer mi (mislim na žene) izgleda ne znamo raspravljati i argumentirano iznositi svoje mišljenje. Mi znamo napadati, vrijeđati i omalovažavati sve one mame (a i žene općenito) koje žive drugačije oko nas. Tako je zaposlenim mamama pun kufer mama koje „stoje doma i ništa ne rade, dok im novci padaju s neba“, a ovima koje stoje doma je pun kufer onih koje „samo zato što su zaposlene, misle da samim time vrijede više“. Pitam se ponekada gdje je nestalo razumijevanje i prihvaćanje tuđeg izbora. Nitko ne pita tu mamu koja je „samo“ doma, je li to njena želja ili možda ne može naći vrtić, možda ima dijete…

od “normalne”i uzorne žene i supruge postala sam nesretna žena

“Želio sam biti poput njih. A opet. Nisam znao kako. Oduvijek sam osjećao da sam drugačiji od drugih. A biti drugačiji boli.” (N.Krauss) Oduvijek sam htjela biti “normalna”. Što god to bilo. Ruku na srce, nitko od nas se ne voli previše izdvajati iz mase. A ako se već izdvaja, onda po mogućnosti po dobrom. Što god dobro značilo. Kao mala sam htjela biti jedna od tri Ivane, tri Ane ili tri Ive. One “obične” cure iz vrtića i škole. A bila sam Sarah. I to je bilo samo moje prvo ime! Bila sam ona visoka, štrkljava čudnog imena koja s roditeljima priča na njemačkom. Kada sam odrasla i dalje sam željela biti “normalna”. Imati muža, djecu, neki normalan posao. Bez ikakvih turbulencija po mogućnosti. Ono što svi žele. Zar…

ne zaboravi ljubav

Odgajali su nas da budemo samostalne, neovisne, da završimo fakultete i nađemo dobar posao. Sve s ciljem da jednog dana, ako nam u braku ne bude dobro, možemo otići. Da ne budemo ovisne o našem suprugu. Pitam se ponekad u kojem trenutku su roditelji, ponajviše majke, svojim kćerima počele govoriti da ne moraju “trpjeti” svoje muževe, u startu ih pripremati na mogućnost odlaska iz braka? Pitam se ponekad, u kojem su trenutku majke, svojim kćerima prestale govoriti da je za brak potrebna ljubav, poštovanje, rad i trud… da se u brak ulazi s namjerom da se u njemu trajno i ostane. I znam, sigurno ste sada sve pomislile da sam licemjerka. Jer da, ja sam razvedena žena. Ja sam žena, koja se za vrijeme braka upustila u preljubnički odnos s…

jesmo li ljestvicu podignule malo previsoko?

Treba isplanirati jelovnik za naredne dane. Treba naručiti djecu kod zubara… Evu kod oftamologa, Nou kod fizijatra. Treba ih izvesti na zrak. Danima je loše vrijeme i bili su u kući. Treba oprati hladnjak, preskočila sam zadnjih tjedana. A i zavjesama bi dobro došlo pranje. Već je nova godina, treba se uhvatiti renoviranja apartmana – sezona će brzo. Treba se malo više posvetiti poslu. U zadnje vrijeme nikako da napravim konkretan plan. I s blogom kasnim. Trebam, trebam…hoću…moram! Treba provjeriti Evi zadaću. Treba ju ispitati, sutra ima ispit. Treba naručiti dekoracije za rođendansku tortu. Treba pod hitno kupiti zimske cipele za Nou. Trebalo bi djecu odvesti na snijeg dok ga ima. Toliko dugo ga čekaju. Trebala bih se izdepilirati, nikako da stignem. Da, da…i kosu nisam već pet dana oprala….

gledam te večeras kako spavaš…

Gledam te večeras kako spavaš. Za nekoliko dana ti je rođendan. Peti. Ne mogu da se ne pitam kako je već toliko prošlo. Gledam te kako mirno ležiš u mom krevetu i čujem sve one koji mi govore da si prevelik da još uvijek spavaš sa mnom. Da sam sama kriva što si toliko vezan uz mene kada ti dozvolim takve stvari. Ali ne znaju oni, radosti moja, da te ja ne mogu potjerati od sebe. Da čvrsto vjerujem da će doći dan kada ćeš sam tražiti svoj prostor. Ne znaju oni da ti se ja, na ovaj i onaj način, pokušavam iskupiti… Gledam te večeras kako spavaš i vidim kako ti tata plače od sreće dok mu govorim da sam trudna s tobom. Vidim u njegovim i u svojim…

jesmo li zakazali u odgoju dječaka?

“muški bijelac je ugrožena vrsta!” Ovaj naslov je posveta mom suprugu koji mi otkada ga poznajem, objašnjava kako su bijelci, muškarci, ugrožena vrsta. Iako on svoju teoriju iznosi uvijek kroz šalu, neke stvari o kojima priča sam počela primjećivati tek otkada imam sina. ravnopravnost i/ili jednakost O tome koliko su se žene približile muškarcima na raznim poljima, ne moram govoriti. Iako smatram i vidim da jesmo “ravnopravnije” muškarcima, još uvijek u puno sfera nismo ravnopravne. Iskreno, mislim da možda nikada ni nećemo biti. Da bi za iste poslove trebale biti jednako plaćene je po meni najnormalnija stvar. Hoće li do toga ikada doći? Ne znam. Bi li na svim poljima trebale biti poput muškaraca? Po meni ne. Ravnopravnost je jedno. Jednakost nešto drugo. A jednaki nismo. I ne moramo biti….

trenutak kada sam shvatila da je moj brak gotov

Od svih tekstova koje sam do sada napisala, jedan se po broju vaših reakcija i komentara posebno izdvajao. Onaj u kojem sam pisala o preljubu. Ne znam je li razlog tome što ste se pronašli u mom tekstu, što sam vas na neki način dotaknula ili taj što se o tome jednostavno ne priča. Barem ne javno. I dalje stojim kod svoje tvrdnje da moj čin nije bio ispravan…da je morao postojati način da ljepše i bezbolnije okončam svoj brak. Nisam. I s time moram živjeti. Ovaj tekst nije opravdanje mog ponašanja i mojega čina. Ovaj tekst je moja želja da nekome od vas pomognem. Jer po vašim reakcijama sam vidjela da moj “grijeh” nije samo moj… Kada odrastate poput mene u želji da udovoljite svima, kada mislite da svi…