Ima tome par dana da je na društvenim mrežama krenulo prepucavanje između „stay-at-home“ mama i mama koje rade. Da, namjerno koristim izraz prepucavanje, jer mi (mislim na žene) izgleda ne znamo raspravljati i argumentirano iznositi svoje mišljenje. Mi znamo napadati, vrijeđati i omalovažavati sve one mame (a i žene općenito) koje žive drugačije oko nas.
Tako je zaposlenim mamama pun kufer mama koje „stoje doma i ništa ne rade, dok im novci padaju s neba“, a ovima koje stoje doma je pun kufer onih koje „samo zato što su zaposlene, misle da samim time vrijede više“.
Pitam se ponekada gdje je nestalo razumijevanje i prihvaćanje tuđeg izbora.
Nitko ne pita tu mamu koja je „samo“ doma, je li to njena želja ili možda ne može naći vrtić, možda ima dijete kojem treba više njege, a možda nešto sasvim stoto.
Isto tako nitko nije pitao onu zaposlenu majku, je li povratak na posao njezina odluka, želja ili jednostavno nije imala drugog izbora.
Puno je žena koje vole svoje poslove, ostvaruju se kroz njih, grade uspješne karijere i ne pada im na pamet provesti život kod kuće. I to je sasvim u redu! Vrlo često, uz taj posao, one su i super mame koje su na dane vjerujem, rastrgane između želje da budu uz svoje dijete i želje da baš one taj dan održe prezentaciju koja je bitna za njihov posao i na kojoj su dugo radile.
Isto tako ima jako puno mama koje je majčinstvo ispunilo do te mjere da se ne moraju ili ne žele ostvarivati na poslovnom planu, već svoj maksimum ulažu u majčinstvo. I sigurna sam da i kod tih mama ima dana kada su rastrgane između brojnih obveza. Možda ne poslovnih, ali ne manje bitnih.
Ja sam mama koja je probala i jedno i drugo, a na koncu odabrala ono za što misli da je za nju bolje.
S prvim djetetom sam se vratila na posao nakon godinu dana i iskreno uopće mi nije palo napamet ostati kući. Par godina kasnije, nakon rođenja drugog djeteta, nešto se u meni promijenilo. Možda zbog činjenice da je porod bio popraćen određenim komplikacijama, a možda i zbog činjenice da nisam željela gledati još jedno dijete kako devet sati dnevno provodi plačući u vrtiću. S dolaskom trećeg djeteta, bila sam sto posto sigurna u odluku da više ne želim natrag na posao koji zahtijeva toliko izbivanja iz kuće.
Većina ljudi ostane u šoku kada čuje da sam dala otkaz u dobroj firmi, sa odličnom plaćom i mogućnošću napredovanja i svojevoljno odabrala biti kući i čuvati djecu, odnosno „biti samo mama i kućanica“. Morate znati da donijeti takvu odluku nije lako. Da smo suprug i ja dobro odvagnuli sve okolnosti i sve pro i contra... I ne, mi nismo obitelj kojoj novac pada s neba. Mi smo sasvim prosječna hrvatska obitelj, opterećena stambenim kreditom i sa sveukupno petero djece!
Živimo u vremenima u kojima je jako teško financirati obitelj i život sa samo jednom plaćom i zato prije nego što idući puta mami koja ne radi kažete da joj novac pada s nema, zastanite i sjetite se koliko se toga možda morala odreći da bi bila kući s djecom. Isto tako bi se sve mi mame koje smo 24/7 doma s djecom, prije nego što osudimo drugu mamu koja „ganja karijeru“ ili joj je „novac važniji od djeteta“, trebale preupitati je li joj bilo teško ujutro otići na posao i ostaviti bolesno dijete kući.
Nikome od nas život nije med i mlijeko. Svi mi imamo svoje dobre i loše dane i trenutke. Svoje borbe i strahove koje nosimo i s kojima živimo. Sjetite se toga idući puta kada naiđete na nekoga čiji život i odabiri se razlikuju od vaših. Možda ih čak ne razumijete, ali to nije ni potrebno. Bitno je da ne osuđujete.
Zamislite da idući puta od zaposlene mame umjesto „Samo sjediš doma i ništa ne radiš.“, čuješ „Svaka ti čast što uspijevaš biti stalno posvećena djeci!“ ili s druge strane umjesto „Drugi ti odgajaju djecu dok ti ganjaš karijeru.“, čuješ „Svaka ti čast kako uspješno balansiraš između majčinstva i karijere! Divim ti se!“
Zamislite!
Ne bi li to bilo divno!?
Foto: pexels.com
