Sjedimo neku večer na kauču… nas dvoje. Sami. Doba je kada djeca već spavaju.
Tiha sam zadnjih dana, znam to. Znam i da on zna.
„Imam dojam da su naše najbolje godine nekako prošle, a da nismo napravili ništa od onog o čemu smo maštali…“ – tiho mi kaže.
I znam da zna, da istu misao danima nosim sobom. Bez da sam riječi rekla. Volim koliko me poznaje. Volim kako isto razmišljamo. Iako bih u ovoj situaciji voljela da nije u pravu. Da mogu za promjenu jednom ja biti optimist i ta koja će situaciju okrenuti na vedriju stranu i pokazati mu da nije u pravu. Ne mogu.
Sjećam se…kao da je jutros bilo…svakog našeg razgovora… one goruće želje u nama, one vjere u to da smo stvoreni jedno za drugo i da skupa možemo sve!
Sjećam se naših planova za putovanja… Moj 40. čekamo u New Yorku, njegov 50. gdje drugdje nego u omiljenom mu Japanu. Europu ćemo usput obilazati, svake godine barem jednu zemlju.
Sjećam se naših snova o zajedničkom poslu, nečem samo našem. Slobodi koju će nam donijeti.
Sjećam se svega. A onda je došao život.
Surov. Gorak. Težak. Užasno težak. Razvod jedan. Razvod drugi. Gubitak gotovo svih ljudi koje smo imali. Zajednički život. Onaj kakav nismo zamišljali. Svađe. Suze. Između svega toga ljubav. Puno, puno ljubavi. Dijete prvo. Vlastiti dom koji nas je kreditom vezao do mirovine. Dijete drugo. Kuća ispunjena dječjim plačem. I smijehom. Suzama…možda najviše mojima.
Ujutro se probudiš, navečer zaspeš. I prođe dan. I tako već skoro devet godina. Dan dođe, dan prođe.
Od snova i putovanja, ostala su samo sjećanja.
I u jednom trenutku se upitaš – a što ako je to to? Što ako je ovo sve što ćemo imati od života?
Ne znam može li ovo itko razumjeti. Ne želim zvučati nezahvalno. Stvarno to nisam. Vjerujte. Imam više nego sam ikada mislila da ću imati. Pritom ne mislim na materijalno. Nikada nisam držala do toga. I znam da moj suprug osjeća isto. Da smo mu djeca i ja na prvom mjestu. No ipak.
Dođu ti dani, kada osjetiš teret svih onih teških godina. Svega što si proživio. I pitaš se, imaš li snage za dalje?
I mnogi će sada reći, da nismo toliko stari, da sve još stignemo. I ne, nismo stari, ali definitivno više nismo mladi. Oboje smo svoje živote već jednom izgradili i iste te živote zbog ljubavi napustili. Ne žalimo. Niti on, niti ja. Samo, kada svoju materijalnu egzistenciju, djecu i poslove, kreneš po drugi puta dizati na noge, kao što smo mi, osjetiš da si znatno umorniji nego prvi puta. Osjetiš da ćeš od puno snova i želja, na koncu morati odustati. Shvatiš da je lako moguće, da umjesto svestranog i ispunjenog života o kojem si maštao, imaš život u kojem svaki dan nalikuje onom drugom i pitaš se živiš li ga uopće ili samo izvršavaš obveze kojih je iz dana u dan sve više…
Mislim da su nas uhvatile godine gdje preispitujemo svoj život i realnije gledamo u budućnost. Vjerujem da bi ljudi rekli da nas je uhvatio midlife-crisis, što ne mora nužno biti loše. Dugo godina smo samo „preživljavali“ jer to je jedino što možete kad vas život iscijedi. Možda je došlo vrijeme da napravimo rekapitulaciju vlastitih života i vidimo da ovaj „običan“ obiteljski život koji vodimo i nije tako običan. A tko zna, možda još i vidimo New York i Japan.
Foto: unsplash.com
