Sjedimo neku večer na kauču… nas dvoje. Sami. Doba je kada djeca već spavaju. Tiha sam zadnjih dana, znam to. Znam i da on zna. „Imam dojam da su naše najbolje godine nekako prošle, a da nismo napravili ništa od onog o čemu smo maštali…“ – tiho mi kaže. I znam da zna, da istu misao danima nosim sobom. Bez da sam riječi rekla. Volim koliko me poznaje. Volim kako isto razmišljamo. Iako bih u ovoj situaciji voljela da nije u pravu. Da mogu za promjenu jednom ja biti optimist i ta koja će situaciju okrenuti na vedriju stranu i pokazati mu da nije u pravu. Ne mogu. Sjećam se…kao da je jutros bilo…svakog našeg razgovora… one goruće želje u nama, one vjere u to da smo stvoreni jedno za…
