Odgajali su nas da budemo samostalne, neovisne, da završimo fakultete i nađemo dobar posao. Sve s ciljem da jednog dana, ako nam u braku ne bude dobro, možemo otići. Da ne budemo ovisne o našem suprugu.
Pitam se ponekad u kojem trenutku su roditelji, ponajviše majke, svojim kćerima počele govoriti da ne moraju “trpjeti” svoje muževe, u startu ih pripremati na mogućnost odlaska iz braka?
Pitam se ponekad, u kojem su trenutku majke, svojim kćerima prestale govoriti da je za brak potrebna ljubav, poštovanje, rad i trud… da se u brak ulazi s namjerom da se u njemu trajno i ostane.
I znam, sigurno ste sada sve pomislile da sam licemjerka. Jer da, ja sam razvedena žena. Ja sam žena, koja se za vrijeme braka upustila u preljubnički odnos s drugim muškarcem. Ja sam žena koja je uzela dijete i otišla iz svog braka. Napustila svog supruga. Reći ćete sada – jer si mogla! Jer si imala završen fakultet i dobar posao. Jer su te roditelji “primili” natrag dok se ne snađeš.
I da, dijelom ste u pravu, imala sam tu “sreću” da mogu otići, ali ja sam otišla iz braka, ne zato što sam bila samostalna i neovisna, imala svoju plaću i mjesto gdje se mogu vratiti.
Otišla sam zato što u mom braku, za mene, nije bilo ljubavi kakvu sam željela. Za kakvu sam znala da je moguća.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Gledajući iz ove perspektive na svoj prvi brak, mogu vam reći samo jedno. U taj sam brak ušla s mišlju u svojoj glavi – “Dobro, ako ne bude išlo, uvijek možeš otići. Uvijek postoji razvod.” I da, nažalost, u niti jednom trenutku, niti prije sklapanja braka, a niti tijekom njegova trajanja, ja na njega nisam gledala kao na nešto što će trajati doživotno. I ne mogu da se danas ne pitam, nije li takav moj stav, uvelike utjecao na njegov raspad.
Ne znam mogu li to nazvati sudbinom ili se pak radilo o pukoj slučajnosti, ali konačnu odluku o napuštanju svog prvog supruga, donijela sam nakon što su, u samo šest dana razmaka, preminuli moji voljeni baba i dido.
Nikada neću zaboraviti dan prije babine smrti. Sjedili smo svi skupa, nagurani u njenu malu kuhinju i nastojali joj olakšati prve dane bez dida. Iako je bila s nama, bila je duhom odsutna, tiha…netko tko nije bio nalik njoj. Sjedila sam pored nje i pokušavala ju uvući u razgovor, a ona je samo u jednom trenu rekla: “Noćas sam čula kako me Špiro zove. Želi da dođem.” Naravno, kimnuli smo glavom, jer što drugo možeš reći nekome tko je izgubio osobu koja joj je bila sve. A ona, znajući da mislimo kako umišlja, samo je tiho dodala: “Ne znate vi kako je cijeli svoj život provesti s nekim.” Tu noć joj je pozlilo, oko podneva idućeg dana je preminula. Predala se. Odabrala smrt. Odabrala svog Špira.
Nakon prvotnog šoka poslije njezine iznenadne smrti, više nisam našla svoj mir. Jer točno to, ja nisam znala kako je to provesti život s nekim, nisam znala kako svoj život dijeliti s nekim. Ja sam iz totalno pogrešnih razloga, živjela u braku u kojem, s moje strane, nije bilo one najbitnije stavke. Ljubavi. Ljubavi i želje da život provedem sa svojim tadašnjim suprugom.
Željela sam sebi ono što su imali oni. A najviše od svega, nisam željela da moje dijete odrasta u uvjerenju da je brak kakav imaju njezini roditelji, ono čemu treba težiti. Imala je pravo znati da postoji prava ljubav. Imala sam i ja.
Ako vas vratim 80ak godina unatrag, upoznati ću vas s dvoje ljudi koji su u brak ušli jako mladi, ali koji su jasno znali da žele zajednički život, da žele taj jedan život koji im je darovan, dijeliti i provesti ga jedno s drugim. Do samog kraja. Dvoje ljudi koji su svoju ljubav započeli u doba rata. Dvoje ljudi koji su, uz šestero djece živjeli u siromaštvu. Onom materijalnom. Dvoje ljudi koji su snagu i želju za dalje, crpili jedno iz drugog. Koji su jedan drugome bili na prvom mjestu. Dvoje ljudi, u čijem braku nije bilo bitno tko je napravio više ili manje i da li je nešto “muški” ili “ženski” posao. Dvoje ljudi, koji su živjeli u braku u kojem je i žena radila. Radila, ne da bi bila samostalna ili imala vlastiti novac, već da bi njihov zajednički život bio bolji. Dvoje ljudi koji su s godinama svoju ljubav uspjeli održati, ojačati… Iz jednog jedinog razloga – jer su čvrsto vjerovali da zajedno mogu prebroditi sve nevolje. Da su zajedno jači. Da je ljubav ta koja je najvažnija. I da ona može trajati čitav život.
I pitam se onda, kada smo mi prestali vjerovati da je za brak dovoljna ljubav? Kada smo zaboravili da je brak zajednica dvoje ravnopravnih ljudi koji se vole?
Da brak nije natjecanje između muškarca i žene u tome tko više radi, tko više zarađuje, tko je skuhao, a tko oprao suđe? Da u braku jesmo dvije zasebne jedinke, ali da je brak jedinka za sebe? U kojem su nam trenutku muškarci postali konkurencija, netko od koga moramo biti bolje, jače? Netko bez koga možemo? Naravno da možemo, jer sve se može. Mogu i oni bez nas. Ali koji je život na koncu ljepši, onaj koji provedeš sam ili onaj koji dijeliš s nekim koga ljubiš?
Mislim da sam već više puta i ovdje rekla, kako moj drugi brak nije lagan. Počevši od naših prošlosti i prvih brakova, bivših partnera, djece, osude okoline, gubitka nekih bliskih osoba i brojnih drugih izazova na koje nailazimo… Ali, za razliku od prvog braka, u ovaj sam ušla s jednom željom – da ulaskom u ovaj brak, svom suprugu pripadnem više, dam više, dam cijelu sebe. I one dobre i one loše strane. Da se ne pretvaram. Da s njim budem svoja, a da ipak budem njegova.
Da naš brak bude naše utočište. Naša snaga. Luka u kojoj se osjećamo sigurno i zaštićeno. Da traje zauvijek.
Upravo iz ovih razloga, vjerujem da naš brak uspijeva prevladati sve teškoće. Da nakon svake svađe i svake bure, izađemo jači. I kao pojedinci, ali primarno kao par.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Na mom osobnom primjeru vam mogu reći da sam od žene koja je ganjala karijeru, bila najglasnija kada se raspravljalo o ženskim pravima, koja je pod svaku cijenu željela zadržati neovisnost i samostalnost, u braku dijelila na moje i tvoje, zadnjih godina postala kućanica isključivo posvećena obitelji, žena koja je financijski ovisna o svom suprugu, ali zbog toga ne smatra da je manje vrijedna. Našem zajedničkom životu doprinosim jednostavno na drugačiji način.
U svom sadašnjem braku, prestala sam se boriti za svoja ženska prava i počela boriti za naša prava, za naše zajedničko dobro. Sve što radimo, radimo isključivo u dogovoru jedan s drugim, s ciljem da naš zajednički život bude bolji. Ne njegov, ne moj. Naš.
Jer koji je smisao, ako se ja u potpunosti ostvarujem na nekom polju, a on nije dio toga? Koja je poanta da ja budem uspješna, ako taj uspjeh na kraju ne podijelim s njim?
Brak je težak. Mislim da ne postoji brak koji kad-tad ne naiđe na izazov, na teško razdoblje. I ne kažem da će svaki brak uspjeti. Živi sam primjer da neće. Ali čvrsto vjerujem da dokle god postoji ljubav, dokle god postoji obostrana želja da se život provede skupa, do tada se svaki problem može riješiti. I da, ponekada treba odbaciti svoj ponos, treba napraviti nešto što vam se možda baš i ne sviđa, treba napraviti prvi korak iako mislimo da smo “u pravu”. Naravno da ne smijemo izgubiti sebe i svoje snove, ali treba pokušati razumjeti drugu stranu i njezine želje. U svakom odnosu, bilo ljubavnom, prijateljskom ili roditeljskom, cilj bi trebao biti što bolja povezanost, želja za provođenjem zajedničkog vremena, uzajamno poštovanje i ljubav koja raste. Jer uz sve ovo, ona će sigurno rasti.
Evo nas ulazimo u mjesec koji volimo zvati “mjesec ljubavi”. Iako moj suprug i ja, ne štujemo i ne slavimo datume, uvažavam i shvaćam želju da se na neki poseban datum, želi odati neka počast svojoj ljubavi, svojoj vezi. Ali pritom nemojte zaboraviti da ljubav nije datum. Nije jedan dan u godini, niti jedan mjesec. Ljubav i brak trebalo bi njegovati svaki dan, iz dana u dan. Nemojte dozvoliti da se svog partnera, njegovih želja i potreba sjetite samo zbog tog jednog datuma. Nosite ga sa sobom stalno, u svakom trenutku. Ne čekajte da on nešto napravi ili kaže. Ne čekajte “pravi” trenutak. Budite hrabre i pokažite koliko ga volite! Vjerujem da će vam biti uzvraćeno. I ne zaboravite:
“Ljubav ne zahtijeva da dvoje ljudi gledaju jedno u drugo, već da gledaju u istom pravcu!” A. de Saint-Exupery
(napomena: u ovom se tekstu, u niti jednom trenutku ne osvrćem na brakove u kojima su žene, pa i muškarci, podložni bilo kakvom obliku nasilja. I sama sam majka troje djece i nadam se da će uvijek znati, da bez obzira na poteškoće u svojim životima, kod nas uvijek imaju dom u koji se mogu vratiti, bili oni financijski samostalni ili ne).
trenutak kada sam shvatila da je moj brak gotov – SUPERMAME
Foto: unsplash.com
