Poznaješ li onaj osjećaj kada ti zrak ponestane iz pluća? Kada ti se tlo pod nogama izmakne i tijelo više ne sluša? Kada znaš, duboko u sebi znaš, da sve što osjećaš, sve što ti tijelo govori ne može biti laž?
Poznaješ li onaj osjećaj kada glava odjednom glasnije viče…upozorava?
A tijelo kao da ne čuje…vuče na jednu stranu, dok glava vrišti – STANI!
Poznaješ li osjećaj kada se u tebi odjednom nastane dvije osobe…dva bića koja žele različito? Od kojih jedno žudi za nečim, a drugo se svim silama protivi toj žudnji?
Oduvijek sam bila netko tko je uvijek i bespogovorno slušao svoj razum…zatvarao srce. Jer što srce zna?!
Sve do dana kada je sudbina, Bog ili ne znam ni sama tko, želio da upoznam njega i dovedem se u iskušenje života. Njega koji me oborio s nogu, koji me odjednom učinio živom. Na način na koji to nikada nisam bila. I dok je sve tjelesno u meni vrištalo da pustim, odem, spojim se nekim tko je još jučer bio stranac, glava je upozoravala – Ne smiješ! On nije tvoj! To je grijeh! To je samo požuda! Iz toga ništa dobro ne može proizaći… i ono najdraže – Proći će ako se držiš podalje…
Vjeruj mi, neće.
Ne znam poznaješ li onaj osjećaj kada moraš uložiti sav napor da se nečemu ili nekome odupreš.
Kada toliko čezneš za nekime da boli. Kada te čežnja potjera u ponor toliko dubok da ne vidiš izlaz…
Poznaješ li onaj osjećaj kada radiš sve kako treba, slušaš razum i održavaš farsu, a tvoje tijelo polako kao da umire? Kada sva radost iz tvog života odjednom nestane?
Pretvaraš se da ne razumiješ u čemu je problem, da je s tvojim životom sve u najboljem redu, dok duboko u sebi znaš da više ništa nije u redu. I ideš dalje. Onako kako razum nalaže. Onako kako svijet misli da je ispravno.
Sve do trenutka kada jedan slučajni dodir, jedan pogled koji traje sekundu predugo, ne sruši tu kulu od karata koju si tako brižno čuvala.
Sve do trenutka kada se jednostavno prepustiš i kreneš. U nepoznato.
Još uvijek u glavi sve vrišti, ali ne obazireš se više na glasove. Tu i tamo ih čuješ, poslušaš. Nedovoljno da bi promijenili tvoj stav. Nedovoljno da bi im prepustila ono što si pronašla.
I kreće igra. Igra u kojoj znaš da će netko na kraju biti povrijeđen. Potiho se nadaš da će se sve samo od sebe riješiti, da će drugi shvatiti, da će tvoja glava priznati da nije bila u pravu…potiho se nadaš da ćeš preživjeti.
Nećeš.
Ne takva kakva si bila.
Za koji tjedan biti će 11 godina od kada sam odlučila utišati svoj razum i poslušati srce. 11 godina od kada sam po prvi puta u životu sebe stavila na prvo mjesto. Zaboravila dijete, tadašnjeg supruga, roditelje i čitav svijet. 11 godina od kada sam pomislila – možda moje tijelo ne laže. Možda bih trebala poslušati što ono govori.
Naš um je oblikovan raznim utjecajima, uvjerenjima i jako često mislimo i stvarno vjerujemo da su ta uvjerenja ispravna. No kada tvoje tijelo ovako jako reagira, kao što je moje u trenutku kada sam upoznala svog sadašnjeg supruga, krene preispitivanje. I sebe i svojih uvjerenja. I nekako odjednom, tamo negdje u dubini jednostavno znaš da, koliko god ta uvjerenja u očima svijeta bila ispravna, za tebe to nisu.
Tada kreće putovanje. Ono najteže. Ono u kojem moraš odbaciti sve do tada poznato i vrlo često sama krenuti u novo otkrivanje sebe.
Ono što želim reći jest da ponekad, a možda i češće, naše tijelo zna što je za nas ispravno. Reagira na način na koji nikada do tada nije. Promijeni te iz temelja u tolikoj mjeri da više ne možeš nastaviti po starom. Možda netko i može, samo ne znam cijenu koju plaća.
Ponekad je potrebno samo malo utišati glasove i preispitati norme koje nam je život nametnuo.
Ići za srcem ne znači nužno napraviti ovo što smo napravili moj suprug i ja. Vjerujte, ići putem kojim sam ja otišla znači svjesno prouzročiti bol. Jako puno boli ljudima oko sebe. I sebi na dane. I ono još teže, živjeti s tom spoznajom do kraja života.
Negdje sam nedavno pročitala: ako se ikada u životu nađeš u situaciji da moraš birati između toga hoćeš li razočarati sebe ili ljude oko sebe, uvijek razočaraj druge! Sebi to duguješ!
Shvaćaš? Nemoj se bojati biti sretna ili još gore misliti da to ne zaslužuješ. Moja priča, na moju sreću ima sretan završetak. I danas, nakon toliko godina, moje tijelo na njegovu blizinu reagira na isti način kao i prvog dana. I govori mi da sam tamo gdje trebam biti.
A bilo je dana kada sam ga proklinjala zbog toga, vjerujte. Toliko teških dana da bih najradije bila pobjegla…da sam mogla. Nisam. Jer jednom kada kreneš slušati tijelo i srce i njihove znakove
tumačiti na ispravan način, nema povratka.
Ovaj tekst nije opravdanje za preljub. Ovaj tekst je moj način da kažem kako u životu nije sve crno ili bijelo. I da su ispravno i neispravno ili dobro i loše, pojmovi koje nije uvijek lako odrediti.
I na koncu, to što netko ide za srcem, ne znači da ide lakšim putem. Naprotiv. Ali vjerujem da znači da ide sretnijim.
A to želim i tebi i sebi!
Foto: pexels.com
