Postoje oni dani koji nisu baš dobri…da ne kažem loši. I ne mislim pritom na velike tragedije, gubitke i slično. Mislim na sve one dane, koji se po ničemu ne razlikuju od jučer ili sutra, osim po tuzi koja se nekako uvuče u nas i obuzme nas. Dani u kojima ni toliko omiljene ručice naše djece ni stotinu “Mama, volim te!”, ne mogu izbaciti tugu iz vas. Tugu koja je došla nepozvana, niotkuda, bez najave i objašnjenja. I takve dane ja onda provodim razmišljajući o toj tuzi, analizirajući prošlost i pitajući se odakle se ta tuga stvorila…jer do prije par godina je nije bilo u mom životu.
Nažalost, ja spadam među one ljude koji će analizirati prošlost iako su svjesni da ju ne mogu promijeniti i danima ću se mučiti s time, pitajući se da li sam neke stvari mogla i trebala drugačije napraviti… Nažalost, ja ne spadam u one ljude koji će prošlost prihvatiti takvu kakva je i pokušati promijeniti danas ili sutra… Nažalost, kažem. Jer svjesna sam itekako da puno tih loših, tužnih dana ne bi bilo da konačno prihvatim prošlost i pomirim se s njom. Ali ne ide.. Ne mogu…ili možda ne želim.. Ne znam.
Promijenila sam se jako posljednjih godina. Za nekoga tko nikada, ali nikada nije sam, vrlo se često osjećam usamljeno. Suprug mi često zna reći: “Ajde, zovi nekoga pa idite na kavu!” Ali tu sam tvrdoglava, jako. Ja ne želim nekoga, ja želim svoje prijateljice. Prijateljice koje međutim, ne žive ovdje i koje ne mogu vidjeti na dnevnoj, tjednoj, ma niti na mjesečnoj bazi… Ali njih želim! Prijateljice koje znaju tko sam. Koje znaju kakva sam bila prije. Prije nego sam se zatvorila od svijeta.
Razvod me učinio usamljenom. Moj novi život me učinio usamljenom.
Mislim da svi oni, koji su nažalost poput mene, prošli kroz razvod, u trenutku donošenja odluke o razvodu, shvaćaju i svjesni su da život više neće dijeliti sa svojim dotadašnjim partnerom. Ono što manje njih zna, o čemu u tom trenu nitko ni ne razmišlja, jest to da u tom trenu prestaje tvoj život. Onaj koji si do tada imao. Svi oni dragi ljudi poput rodbine bivšeg partnera, njegovih i vaših zajedničkih prijatelja, poznanika s kojima si dijelio i bolje i lošije dane, s razvodom nestanu.
U mom slučaju, ja sam se nakon razvoda odselila iz zajedničkog doma, iz dotadašnjeg mjesta stanovanja i s preseljenjem su nažalost prestala i druženja s nekim meni dragim ljudima. Ali nije samo ni u tome problem. Puno veći problem je bio taj, da sam se ja, nakon razvoda udaljila od ljudi. A možda najviše od same sebe.
S jedne sam strane toliko htjela da svi odmah prihvate moj novi život, da bih se nekako osjetila povrijeđenom ako netko blizak, to istog trena nije mogao. S druge strane sam osjećala krivnju… Ne stidim se priznati da se moj prvi brak raspao jer sam se zaljubila u svog sadašnjeg supruga, ali unatoč tome sam osjećala nekakvu krivnju zbog toga što sam ja bila ta koja je ”odgovorna” za razvod .(Ovdje vam sada moram reći kako je moja psihologica uvijek, ali uvijek ponavljala da je za raspad braka potrebno dvoje, samo što jedan partner prvi ode…i nekako još uvijek na dane, i poslije svih ovih godina, moram sebe uvjeravati da nisam baš za sve ja kriva). Zbog svih tih okolnosti, čovjek se nekako povuče u sebe. Ja sam se povukla i možda nesvjesno odgurnula neke ljude od sebe.
I tako godine idu, ti se sve više zatvaraš, živiš nekim drugim, novim životom kojeg doduše jesi htio, ali nije to onako kako si zamišljao. Ne da moj život sada nije ono što sam priželjkivala, ali JA nisam ona koja sam bila. I falim sama sebi.
Znate li kakav je osjećaj kada nedostaješ sam sebi?
I onda kreće prevrtanje po prošlosti… Gdje sam pogriješila? Što sam trebala napraviti drugačije? U kojem trenutku sam točno postala usamljena? I opet neka krivnja. Jer, sve imaš, sve što si htjela, a opet si tužna. Shvaćate? Vjerojatno ne. Ni sama ne shvaćam vrlo često.
Poželim nekada da nisam morala birati između svog supruga i svog života. Poželim da sam mogla imati sve. Da sam mogla ostati ona žena puna života, koja ne poznaje strah ni tugu. Koja obožava biti okružena hrpom ljudi, druženja, večere, zabavu, smijeh. Poželim nekada da se vrati onaj bezbrižni dio života kakav sam imala prije razvoda. Jedna odluka koja je promijenila sve. Promijenila, a da ja to nisam uopće htjela. Htjela sam razvod, ali nisam htjela pritom izgubiti sve drugo što sam imala i s čime sam bila sretna. Zar stvarno nisam mogla imati sve? Dobila sam sve ono što sam toliko jako željela, toliko jako i toliko dugo. Predivnu obitelj sa čovjekom kojeg duboko volim. Ali negdje sam usput, sasvim nesvjesno, izgubila velik dio sebe. I taj dio fali. Taj dio boli.
Voljela bih često da mogu biti više nalik mom suprugu… da mogu gledati naprijed, a ne natrag.. da prihvatim stvari na koje ne mogu utjecati i izvučem najbolje što mogu iz njih. Da, budući da prošlost ne mogu mijenjati, barem naučim nešto iz nje…iskoristim ju za bolje sutra. Zvuči jednostavno, zar ne? Samo što kod mene ništa nije jednostavno.
Možda bi idealan scenarij nakon razvoda (ako se pri spomenu razvoda išta može nazvati idealnim) bio taj da se svi na neko vrijeme posvete sebi, shvate što i kamo žele u životu. Možda bi se nakon svog tog gubitka, raspada, trebalo najprije sastaviti i tek onda krenuti dalje. Vjerujem da je za sve, a ponajprije za nas same, to najbolji način. Ali u mom slučaju, tu je bilo i malo dijete, a relativno brzo došla je i nova veza, i u svemu tome, sam ja jednostavno ostala “zakinuta”.
No u konačnici nije ni bitno je li se netko razveo ili ne. Mislim da bi svatko od nas trebao naći nešto za sebe, nešto što ga puni, usrećuje, a da nije vezano za druge osobe. Koliko god mene moja obitelj usrećuje, shvatila sam da ne želim biti ovisna o njima, tj. osjećati sreću samo kada sam s njima. Njih, ali i sebe na taj način “vezati”. Ja sam se, pretpostavljam da znate, pronašla u ovom svom pisanju. Ovo je moj predah, vrijeme za mene. Način na koji ja liječim svoju tugu, ali i dijelim s vama svoje radosti.
Loših dana ima i biti će ih. Možda nije ni cilj da ih više ne bude. Možda je zadatak upravo taj da se naučimo s njima nositi tako da ih prihvatimo, ali im ne dopustimo da upravljaju našim životom – ovo je prvenstveno savjet samoj sebi.
Do nekog idućeg pisanja,
Vaša S.
Fotografije: pexels.com
o razvodu kao prilici za rast sa snažnom mamom Sarom – SUPERMAME
