11:55 Sve je savršeno. Sasvim običan dan. Ručak skuhan, još se samo krčka brokula za malenu. Stol je serviran, osjećam zadovoljstvo jer sam uspjela uz bebu imati sve pod kontrolom. Sve sam uspjela, kuća blista, beba presvučena i naspavana. Za 5-10 minuta stižu tata i sestra i idemo ručati. Zazvoni mašina dajući mi znak da je gotova s pranjem. Uzmem bebu u naručje i idemo izvaditi rublje iz mašine. Organizacija je pola posla (uvijek odvajam rublje kad ga vadim). Bebu stavim u kut i njoj dajem čarape. Hrpa s ručnicima i potkošulje tu, bebine i Rebekine stvari na treću hrpu. Pogledam ju. Panika. Vičem neeee. Jedan jako dugi ne i suze. Vrisak. Što da radim, Bože? Hvatam malenu, vadim joj bocu deterdženta za mrlje iz usta i trčim s njom….
JALOVA ŽENA
Cijeli svoj život živim u malom mistu na jugu Hrvatske. Ne bih ga mijenjala niti za jednu svjetsku metropolu. Ima dušu, svaka kala ima svoju priču. U ovo doba godine uvijek je pust i prazan, ali za mištanske ćakulone i tad ima tema. Pa makar ih same izmišljale. Govorim iz vlastitog iskustva moje viđenje, zapravo moju priču.