Cijeli svoj život živim u malom mistu na jugu Hrvatske. Ne bih ga mijenjala niti za jednu svjetsku metropolu. Ima dušu, svaka kala ima svoju priču. U ovo doba godine uvijek je pust i prazan, ali za mištanske ćakulone i tad ima tema. Pa makar ih same izmišljale. Govorim iz vlastitog iskustva moje viđenje, zapravo moju priču.
Dakle, po izlasku iz srednje škole sam se udala, rekla bih “mladost ludost”. Moja je sreća što sam ušla u brak iz ljubavi, što ta ljubav traje i danas. Nisam imala odmah djecu, istinski smo uživali jedno u drugom…
Putovali smo, sanjali, planirali sve u čemu danas uživamo…nije uvijek bilo lako al’ baš kad bi bilo najteže tada smo se voljeli najviše. Vjerojatno je u tome ključ moje sreće. Svaki naš korak je bio isplaniran, od poslova, renoviranja pa do potomstva. Najviše me je smetalo zadiranje u moj/naš život s pitanjem kad ćete više imati bebu, što čekate…
Na početku kad bih odgovorila da nisam spremna, da je to stvar koja se planira, dočekala bi me lavina komentara da se ne živi tako život te da baš kad budem htjela tada neću moći zatrudniti. U životu primamo puno savjeta ali neki se urežu u nas i njih se slijepo držimo, dijelimo ih dalje.
Tako sam i ja dobila savjet još u srednoj školi od svoje razrednice: “Djecu imaj tek onda kad ti samo ona fale”. Tada mi je to u mojoj glavi bilo nešto što sam si često ponavljala, željela sam prvo sazrijeti, uživati u ljubavi, braku, čekala sam da dođe potreba i želja za bebom. Za ostale sam bila neplodna, nedefinirana mlada žena koja šeta psa umjesto bebu.
Jalova, jalova jadna Olgica. Tako su me gledali i doživljavali. Bilo je njih i dobronamjernih. Došli bi do mene i bez pardona mi ponudili savjet kako zatrudniti jer i njihova daljnja rodica isto kao i ja ne može zanijeti. U početku mi je jako smetalo to zadiranje u moj život. S kojim pravom!? Najviše me bolila činjenica da ne vrijedim jer nisam majka. Zašto žena ne vrijedi ako se nije ostvarila u tom pogledu? A da ne govorim kako je neudatim curama…vjerojatno još i gore. Okolina stvara pritisak.
S vremenom sam oguglala i prestala im se pravdati. Shvatila sam da će oni, bez obzira na moju istinu, uvijek pričati ono što žele. Kad bi me netko pitao što čekam po tom pitanju, odgovorila bih da sam samo njih čekala da me to upitaju. Prebacivala sam odgovore na šalu jer mi je s vremenom postalo sve manje tragično i bitno, a više komično. Većina njih nije bila zlobna samo znatiželjna, ne uzimam im za zlo. Ali pobogu, zašto vas zanima takvo nešto!? Zamislite samo da sam stvarno imala borbu da zanesem, kako bi se žena osjećala da ju cilo misto komentira, da joj nabacuju na svakom koraku.
Mala sredina je definirala puno života, obilježile mnoge ljude, etiketirala ih. Samo da bi ispunili pričama svoje prazne živote.
Danas kad sam postala majkom društveno sam prihvatljivija. Žalosno, ali istinito. Oni koji su bili najglasniji u “žaljenju” mene, danas mi se javljaju, pozdravljaju. Nisam zlopamtilo ali ne želim imati posla s takvima. Beskrajno sam sretna što sam uvijek živjela samo za sebe, što sam imala svoj ružičasti svijet…van svih ćakula u kojima bih sudjelovala u širenju priča.
Voljela bih, ako ste jedni od onih koji nekome postavljaju intimna pitanja, da se osvijestite. Niti vama treba ta informacija, niti je ugodno čuti takva pitanja. Pitanja poput “kad ćeš se udati, roditi, maturirati, zaposliti” pitajte samo svoju djecu. Njih jedino imate pravo to pitati.
Živite svoje živote gledajući svoja posla. Ja iskreno nemam vremena razmišljati o drugima niti prepričavati tuđe stvari. Sama sebi sam i previše.
OLGA @mijicolga
