Autor: Una i Petar

Una Prije nego što sam postala mama imala sam totalno krivu percepciju svih onih “prvih” trenutaka. Znate one o čemu pričam? Prve riječi, prvi koraci… Osim što nisam bila svjesna koliko prvih stvari zapravo ima (jer s bebama je sve prvo ikad i nema ništa ljepše), mislila sam da te sposobnosti i vještine samo dođu preko noći. I onda imaš tablice, kada beba treba što napraviti. Pa ih gledaš, uspoređuješ svoje dijete s tom tablicom, i s drugom djecom. Pa malo budeš ponosna i šepuriš se kao napuhani paun, a ponekad te bude strah i brineš je li sve ok (pa ponekad budeš i ljubomorna jer eto, ljudi smo). A onda odustaneš od svega toga jer shvatiš da je glupo i pustiš dijete da bude dijete. Zrin se nedavno posjeo,…

Pišem ovaj tekst dok jednim okom gledam u ekran, a drugim promatram Zrina koji još malo spava (što po danu nije česta pojava). Koristim ovaj rijetki trenutak mira da brainstormam kako da krenem sa ovim tekstom, razradim plan za vikend i pojedem doručak kojeg mi je Petar složio prije nego li je otišao na posao (you the real MVP). Osjećam se kao ona žena-hobotnica o kojoj sam pisala u jednom od prošlih tekstova, osim što nisam fit (ZASAD), i što mi dijete ne recitira Shakespearea (ZASAD). Ova kolumna je zapravo nastala jer nas ljudi često pitaju kako sve stižemo (ne stižemo pola toga ne brinite), i kako smo uspjeli nastaviti svojim prijašnjim tempom života iako imamo jednog strašnog Zrinosaura od četiri mjeseca.

UNA Zabavno je razmišljati kako brojke poprime drugi smisao ovisno o stvari koju označavaju. 23 hamburgera je stvarno jako puno hamburgera. 23 slika na Instagramu se čini kao jako mali broj. A recimo 23 lista WC papira može biti premalo ili previše, ovisno o tome ako je meksička kuhinja u pitanju (i ako je papir dvoslojni ili troslojni).