Trebala je biti druga tema na tapeti (odlična je tako da ju čuvamo za idući put) ali ova nas je takoreći malo pekla pa je dobila tu čast biti naša prva službena tema za supermame.
Una
Otkako sam zatrudnjela i lagano zakoračila u ovaj hektični život majčinstva shvatila sam da me čeka svijet duplih standarda. Svako si je uzimao za pravo komentirati moju trudnoću, kako ju nosim, kako izgledam, kako se ponašam i koji su mi planovi…no s druge strane su svi ponavljali da pazim što govorim jer je bitna tolerancija i potpora između mama kako se ne bi našle uvrijeđenima.
Sada kad je mali Zrin tu u mojim rukama ta se dvoličnost dupla, pogotovo u ovom online svijetu u kojem živimo. S jedne strane dobijam “dobronamjerne” savjete sa svih strana (koje nisam tražila, da se razumijemo), bez obzira na to što se kose s mojim pristupom roditeljstva, a kod istih tih žena primjećujem agresivne ispade čim se netko ne slaže s bilo kojim aspektom njihovog odgoja.
Svi znamo da što god radiš nije dobro, i da je svaka odluka koju doneseš kao majka – kriva. Bilo to dojenje ili formula, cijepljenje ili ne, kašice ili BLW metoda hranjenja. Jednostavno mame nikada nisu dovoljno dobre i iz te isfrustriranostI što od nas svi očekuju savršenstvo “pod normalno” se često i ja nađem kako gledam drugu mamu i ušulja mi se onaj mali zli glasić u misli i šapne “uff pa što to ona radi”. Samo što se sama sebi zgadim u tom trenutku i opalim si mentalnu šamarčinu.
Jedina zajednička točka koju sam primijetila da mame cijene jedna kod druge (a i društvo općenito) su mame superheroji koje su ujedno i paćenice. Da približim sliku…mršava, fit, zgodna ženska koja u jednoj ruci žonglira divno i mirno dijete (koje po mogućnosti recitira Shakespearea na engleskom), dok drugom rukom kuha ručak (eko uzgoj naravno), trećom rukom sprema stan, četvrtom dovršava bitan poslovni projekt, a pritom vješto skriva da je zapravo hobotnica.
Full package, žena majka kraljica, jer takva moraš biti…i to takva moraš biti SAMA. Jer ako ti uskače u pomoć tvoja majka ili svekrva, ti ljenčariš…ako imaš partnera koji izvršava svoje roditeljske dužnosti i ne glumi da je tu samo lijepa figura, odjednom je tebi ultra lako, muž ti je papučar i slijede te izjave tipa “pa imala bih i ja vremena piskarati da mi netko stalno dijete čuva”.
U zadnjih par dana sam primjetila kako upravo te žene koje često kažu kako bi voljele da imaju muža koji će pomagati oko djece i kuće su upravo te koje pravom majkom ne smatraju ništa drugo osim mučenice koja sve radi sama.
Jednostavno ne vrijediš ako nisi savršena a da se za to nisi ubila k’o konj od posla – sama. Jer nisu bila dovoljna ta potpuno nerealna očekivanja koja nam se nameću (a i mi same sebi) nego je bitno još k tome dodati da su potpora i pomoć bližnjih nešto što je sramotno.
Zamišljam to kao da skupljaš nekakve bodove…50 bodova po djetetu, 100 ako radiš, 80 ako si u formi, 100 ako svaki dan kuhaš zdrav ručak. I misliš si, 330 bodova, špica…al čekaj malo, mama ti je pričuvala klinca? Minus 50. Muž je nahranio malog? Minus 40. Nisi uspjela sakriti činjenicu da imaš 8 krakova umjesto 2 ruke? Minus 100.
Povezujući se na tu temu sjetila sam se prizora u Ikei prije par tjedana kada je jedna starija gospođa u prolazu komentirala kako njoj nije prirodno da otac nosi dijete tako (Zrin je bio Petru u nosiljci) i da je to posao mame. Oh koji dvosjekli mač ljudi moji, šamar meni jer ne nosim svoje dijete, šamar Petru jer ne stoji stoički kraj mene s punim novčanikom i vrši svoju ulogu bankomata, pardon htjela sam reći tate. Shvaćam ja da je to bila starija gospođa, koja je svoju djecu odgajala u drugim uvjetima i da takve stvari ne treba shvaćati osobno. Problem je što takva razmišljanja dijeli i nekolicina ljudi koji nas okružuju, bilo u svakodnevici ili u virtualnom svijetu, samo što ti komentari dođu zapakirani s lijepom mašnom i početkom rečenice “znaš draga…”
Petar
Ova tema nam je zapravo došla kao dobar uvod u sljedeću temu o kojoj ćemo pisati. Kroz dosta razgovora i planiranja, shvatili smo da baš ovaj način pisanja članaka mama/tata je nešto čega baš nema jer najčešće mame pričaju o mama stvarima, a tate o tata stvarima, pa smo zaključili da je zapravo baš dobro i za nas, jer nam daje dodatnu perspektivu, a nadamo se i za čitatelje, da pišemo o zajedničkim temama iz obje perspektive.
Postao sam na Instagramu prepoznat kao tata koji otvoreno priča o svojim iskustvima, mišljenjima i osjećajima, što nažalost nije još tako često kod tata. Tako ću pričati i o ovoj temi, otvoreno iz svoje perspektive.
Kao što sam rekao u prošlom članku, odlučio sam odmah u startu biti prisutan u svemu, a to znači u ovom slučaju da sam prisutan i dok se sve ove stvari koje je Una navela događaju, koje bi inače vrlo lako moguće, prošle ispod mog radara. Mogu vam iskreno reći da su me jako rastužile ovakve stvari, iz više razloga, do kojih ću doći mrvicu kasnije, prvo ću vam približiti sebe i svoju perspektivu.
Osoba sam koja sebe smatra čvrstog karaktera, ali prihvaćam i tuđa mišljenja i savjete jer sam se više puta opekao kada sam zbog čvrstine karaktera mislio da sam najpametniji, e pa bome nisam.
Jako sam analitična osoba i dosta gledam stvari kroz svoj IT (kompjutorski) mozak. Znači logika, analitika, ima li ili nema smisla, 1 ili 0. No, kada se radi o mom novom zanimanju – tata, tu dosta stvari pada u vodu, jer svi kompjutori su isti, svi programski jezici se baziraju na istom principu, ali svako dijete je drukčije. Svako dijete poštuje neka općenita pravila, ali i tu često od njih odstupa.
Što to meni znači?
Znači da ne mogu više kroz svoj inače dosta dobar sustav razlučivanja odrediti drži li nešto stvarno vodu ili ne. Što nadalje znači da pomnije osluškujem savjete, što onda finalno znači da kada osluškujem s povjerenjem, nekada do mene, češće Une, dođe “dobronamjeran” savjet. Tu stvari nisu više tako jednostavne, da samo uđe na jedno uho – izađe na drugo, jer svom djetetu želiš najbolje. I tako, znajući da osoba koja daje komentar nije relevantna ni na koji način, ili taj komentar/savjet/što god je zlonamjeran, on ipak dođe do tvog srca, i možda samo površinski, ali okrzne ga, dođe mali tračak sumnje u svoje dosadašnje postupke, i kažeš si: “Ma to je glupost, ignoriraj”, ali malo te okrzne. Prođe brzo, ali je ogrebotina tu.
A znate što mene još više okrzne? Kada vidim da Unu, meni najdražu osobu na svijetu, nešto zaboli, e onda mene zaboli još 10 puta više nego što bi inače. Znamo da ženama nakon poroda treba vremena dok se smire hormoni i da se oporave, i da im je nekad teško ostati čvrste zbog tog. Mada znaju da je to prolazno, taj dan im je malo teži, i taj dan malo više zaboli, a onda zaboli i mene. Jesam li ja zato papučar ili slabić? Je li moja supruga loša majka jer je taj dan odlučila malo odmoriti? Ili nije stigla skuhati ručak, oprati veš, napisati post, ispeglati mi košulje, pomest podove, oprati kupaonu, nego je “samo” brinula za svoje dijete?
Ne, nije loša majka, niti su druge majke.
Zato smo tu mi tate, da kažemo mami da odmori, da ostavi bočicu s mlijekom (ovim ili onim), i ode odspavati, popiti kavu s frendicama ili samo pogledati epizodu najdraže serije, a da mi malo preuzmemo. Da rasporedimo te poslove 50-50 kad je moguće. Oprat ću ja danas i suđe, i wc-e i staviti prat veš; a ti si uzmi predah na tih par sati jer zaslužuješ. Nisi zato loša mama, niti sam ja papučar. Nego smo mi ljudi koji smo se dogovorili kako ćemo što, a prije svega, dogovorili smo se da ćemo zajedno. Sjećate se onoga s početka veze/braka, u dobru i u zlu? E pa danas je to i u kakici i u pelenama, i ludim danima i sunčanim danima. Nema tu bodova, majki i nemajki, tata i bankomata.
Zajedno. To je to. Ako nekome to nije prirodno, OK, ali naučite to zadržati za sebe, jer nama je prirodno da si pomažemo. Za kraj, zapamtite da ako već imate potrebu komentirati, pogotovo u težim ili osjetljivijim trenucima; puno više znači bravo mama i bravo tata nego: “Možda bi vam bilo bolje da….”.
PETAR I UNA
Sami sebe smo prozvali Peruna jer eto, tad je to još bilo kul (znamo da nije nikad ali tješimo se). Mladi smo par i kao svaka klasična ljubavna priča upoznali smo se na faksu, ali smo se neklasično poprilično mrzili dok se telenovelski nije rodila ljubav. U kratke tri godine veze smo zajedno proživjeli cijeli jedan život i ušli u svijet roditeljstva ludom “vožnjom”. Od toga da nismo mislili da ćemo ikada moći imati dijete, do toga da smo zajedno prošli svaki korak trudnoće, poroda i sada dnevnih avantura. Sin nam se zove Zrin (i baš je super što se to rimuje) i na svijet je došao 27.12.2018 u našoj kadi. U slobodno vrijeme (kojeg nemamo) volimo glumiti velike gurmane, modne ikone, svjetske putnike a uživamo i u koncertima, tetovažama, dobroj kavi i Netflixu.
Petar @p3rom Una @una.bridged
