Autor: Željen Popadić

Planovi, planovi… Obiteljski život se svodi samo na planove. Planiramo što ćemo ručati sutra, planiramo tko će skupiti djecu iz vrtića, planiramo tko će odvesti i pokupiti starijeg s treninga, planiramo kad ćemo prati bijelu robu, planiramo kad ćemo se seksati (to bude zanimljiva razbibriga), planiramo plan za planiranje nekog putovanja. Sve je tako prokleto ograničeno vremenom i prilikama. Kad je prilika, nije vrijeme. Kad je vrijeme nije prilika. Ja ne volim planirati, iako se to obično pokaže vrlo korisno. Dobro, ako je nešto veliko za budžet ili vremenski onda moram. Od svojih poslova i druženja s djecom, smanjim ono malo spavanja još za koji sat da bi dobro promislio što i kako. Gospođa je odlučila da u travnju idemo u Amsterdam. I kako to žensko može samo biti, na…

Bliži se Valentinovo, dan od kojeg strepi svaki muškarac koji je u vezi. Ako ne pripremite ništa, onda ste bezosjećajno đubre, ako nešto pripremite što se njoj ne svidi, onda je ne poznajete dovoljno, ako imate djecu i nađete dadilju (može i član obitelji) i pitate je gdje bi htjela, onda će reći gdje ti hoćeš. Naravno. Najbolji odgovor je gdje god ti hoćeš. Ali samo ne bi u taj restoran. Ni taj. A tamo mi smrdi. Uh, tamo sam jednom bila s prijateljicama i osoblje je neljubazno. Taj je daleko. Ok. Idemo na ćevape onda? TI UVIJEK MORAŠ SVE POKVARITI. I kad napokon, ona izbroji broj pi (3.14159265359…), onda odemo lijepo u restoran. Što ćeš ti jesti? Ja bih isto što i ti. Odlično, dva miješana mesa. Pa daj,…

Pričao sam neki dan s jednim prijateljem o porodu i kako je dobro da je otac tamo kraj majke, kao neka vrsta podrške i tako to. On je jedan od onih koji ne može dalje jesti kad nađe dlaku u juhi, pa je uvjeren da bi bilo dobro, ako bi već morao ići, da stoji defibrilator kraj njega jer će mu vjerojatno stati srce kad vidi prvu kapljicu krvi. “Jesi mi neko muško”, govorim mu. Ali on zna popravit mašinu za suđe, a ja ne znam. Zato mogu i krv i znoj i suze u velikim količinama. Ja sam stava, da otac mora ići na porod, jer pajdo, gledaj i pati i ti. Ne rađaju se djeca evo ap cap, treba se pošteno namučit, navrištat i polomit da dovedeš to…

Kako biti zdrav pored dva potpuno hiperaktivna dječaka, koji ne priznaju razliku od pet godina između njih dvojice? Nikako. Da bi obiteljski život funkcionirao, za muškarca (uglavnom) je potrebno da skrbi o toj obitelji, naravno, ne isključujući žensku ulogu u tome. Da bi skrbio, znači mora biti zaposlen, mora se misliti ima li u hladnjaku mesa, kad je servis za automobil, kad ističe registracija, je li upala žica od grudnjaka u bubanj od mašine za rublje. Treba znati i presvući maloga, natjerat starijeg da jede ostatke od ručka, treba znati gdje naći najbolje crtane i animirane filmove, sinkronizirane na hrvatski, kako bi bar od starijeg imao sat vremena mira. Zbog toga, tata se ne smije razboljeti. Nikad. I kad se razboli, ako je to i moguće, ne smije to pokazivati….

Gdje ćeš veće radosti od božićne, rekli bi naši ljudi. Djeca u iščekivanju igračaka koje bradati debeljuškasti starčić sa dotrajalim saonicama i olinjalim sobovima vozi djeci čiji roditelji imaju amexe, dinerse i visa kartice, jede se sve ono što se lijepi baš na trbuh i bokove i žali odmah idući mjesec, a teretane su pune bliceva mobitela od pustih selfie-a, ma da ti se srce pokida. Naravno, obiteljski je običaj kićenje bora, taj nebitni i nekorisni običaj bez kojeg bi Božić bio nepotpun. Meni osobno, nema bolje stvari nego platiti koju stotinu kuna za komad drveta, onda još koju stotinu za odgovarajuće postolje, jer smo ono lanjsko izgubili, bacili ili jednostavno ne odgovara, pa neke nove super kul kuglice i nove svjećice koje moderno sjaje. One što je pokojni did…

Odavno nisam pisao. E ne da mi se, e nemam o čemu, e nemam vrimena, e laptop mi baš sad nije tu. Evo ovo pišem na mobitelu, pod bilješkama. Tko bi zna da u ovim čudima tehnologije postoji aplikacija Bilješke u koju stane hrpa teksta. Moja pokojna baba je uvik rezala one kartonske kutije od tableta i pisala s unutarnje strane. Šta misliš da joj je bilo dat jedan smartphone i aplikaciju bilješke? To bi napunilo memoriju mobitela zapisivajući brojeve telefona, kad je koja emisija na tv-u, popise za kupovinu i koliko je ubačeno para u njenu kasicu prasicu na globus, a koje bi kroz tvrdu plastiku i zaključani otvor na dnu, isparile u koperfildskom stilu. Živimo u Hrvatskoj, zar ne? S malim dječakom, našim Markišom, vratila su se sva…