bliži se Dan žena

unsplash.com

Ovaj put ćemo biti ozbiljni. Jer situacija je krajnje ozbiljna. Društvo je dekadentno, moralno opustošeno i umjesto da napreduje, strelovito leti unazad, ali zaboravljajući grijehe u prošlosti i ponavljajući iste greške iz dana u dan. Izazov je danas odgajati djecu, kako bi izrasla u kvalitetne osobe, koje imaju svoje poglede na život i koji su osobe s karakterom, a ne klimači glava i dizači ruku.

Što reći djetetu kad vas pita: “Tata, a zašto su zapalili one dvi barbe i dijete tamo?” Koji je pravi odgovor? Da mu kažem da su to zapalili slijepi ljudi koji ne vole ništa što je drukčije od njih, jer nikad nisu izašli ispod kamena uskogrudnosti, a oko njih je sve pretvoreno u pepeo? Da mu kažem kako pored praznog trbuha, pored djece u inozemstvu, pored urušenih zidova i fasada dotrajalih kuća, najveći problem predstavljaju istospolni brakovi, spisateljice koje obožavaju svoju zemlju a mrze svoju državu, romske obitelji i svi šareni ljudovi, koji se ne uklapaju u čistu katoličku bijelu kastu, koja je sišla sa zvijezda da nam pokaže put iz mraka? Ili da mu kažem kako nije u redu mrziti nikoga?

Da su svi ljudi, na kraju, isti kao i on. Krvare, plaču, smiju se, osjećaju, žive… Da prihvaća sve oko sebe, čak i ako oni ne prihvaćaju njega. Da bude dobar prema svima koji zaslužuju, ali i prema onima koji ne zaslužuju, jer to takve ljude najviše boli. Da poštuje tuđe, i voli svoje, da voli tuđe i poštuje svoje. Da dijeli kad ima.

Djeca su čudo. Djeca vole sve. Mi ih naučimo da mrze nešto.

Sustav vrijednosti je iskrivljen. Ne vrijediš ako imaš sumnjivo prezime. Ne vrijediš ako ti je odjeća iz Lidla. Ne vrijediš ako ti je koža druge boje. Ne vrijediš ako si pametniji od “sinova i kćeriju”. Ne vrijediš ako ti mama i tata nisu završili skupe škole, ako ne voze skupe automobile i imaju stan u centru grada. Djecu to nije briga, dok im stariji ne ukažu na to. A onda, djeca kao djeca, ne shvaćaju koju štetu rade. Smiješno je nekome se rugati. Zabavno je nekoga prozivati. Cool je nekoga udarati.

Uklopiti se lako. Isključiš razum i osjećaje. Srce ostavi kući u ormaru, možda ti nikad neće ni trebati više. Idi u religijske ustanove, laži sebe i sve oko sebe da budeš viđen, a ne živi ni jednu od deset zapovijedi u koje se kuneš.

Slušaj što ti drugi govore, jer nemaš ti što misliti. Nisi tu da misliš.

Tako je isto i s ženama. Ti si tu da rađaš, da čistiš i da slušaš, jer ne znaš. Ti si žensko ne možeš ni znati. Tebi je znati koje sredstvo uklanja nečistoću s wc školjke, čime se uklanjaju mrlje s odjeće i kada muško dolazi s posla da mu juha bude taman temperature.

Najgore je što ima žena, koje su uvjerene da to tako mora biti. Jer je po nepisanom statutu. Jer je crkva tako rekla. Ista ta crkva koja bi ih pred koju stotinu godina zapalila na lomači pod krinkom da si vještica jer imaš kukasti nos, šetaš sama po mjesečini ili možeš nositi vreću krumpira sama.

Strelovito nazad idemo.
A odgajati djecu u takvom društvu, je izazov života. Blago zemlji kojoj su najveći problem pisci i pederi…

Željen Popadić
ŽELJEN Otac dvoje djece, Mihaela (6) i Marka (1). Radi kao vatrogasac u brodogradilištu, i ima svoj taxi, tako da radi kao magarac za svoje stado kući. U slobodno vrijeme, ako ga ima, voli pisati i jesti. Od kućanskih poslova jedino ne voli pranje bijele robe i pranje poda, ostalo sve pokorno radi po potrebi, a i bez nje. Uspješno vodi svoj neaktivni blog (https://seral-tribune.blogspot.com/), ali evo u zadnje vrijeme mu se čini da će zablistati