Nedjelja je. Prekrasan dan. Toplo, sunčano, ptičice cvrkuću, jorgovani mirišu. Nitko normalan ne bi cijeli ovakav dan proveo u kući. Nitko osim mene (ok, istina, rekla sam “nitko normalan”). Nije ovo jedini ovakav dan, ovakav vikend. Imala sam na stotine dana kada je svijet bio vani, a ja unutra. Sama. Ljudi iz moje bliske okoline tumačili su to kao lijenost – toliko je lijena da čak ne želi izaći iz kuće. Ili čak glupost – samo bi budala ostala unutra. To moje ostajanje unutra bilo je tako predvidljivo da je mojim bližnjima postalo razlog za zezanciju, a da nikada nisu uspjeli razumjeti koliko je to meni zapravo teško. “Ah, naravno da nećeš izaći van. Nismo to ni očekivali. Da da, mogla bi umrijeti ako uloviš malo svježeg zraka. Ne daj…
