Nedjelja je. Prekrasan dan. Toplo, sunčano, ptičice cvrkuću, jorgovani mirišu. Nitko normalan ne bi cijeli ovakav dan proveo u kući. Nitko osim mene (ok, istina, rekla sam “nitko normalan”). Nije ovo jedini ovakav dan, ovakav vikend. Imala sam na stotine dana kada je svijet bio vani, a ja unutra. Sama. Ljudi iz moje bliske okoline tumačili su to kao lijenost – toliko je lijena da čak ne želi izaći iz kuće. Ili čak glupost – samo bi budala ostala unutra. To moje ostajanje unutra bilo je tako predvidljivo da je mojim bližnjima postalo razlog za zezanciju, a da nikada nisu uspjeli razumjeti koliko je to meni zapravo teško. “Ah, naravno da nećeš izaći van. Nismo to ni očekivali. Da da, mogla bi umrijeti ako uloviš malo svježeg zraka. Ne daj Bože da te sunce pipne.”
Prava istina je da me strah izaći. Bojim se interakcije sa svijetom. Bojim se okoline. Bojim se što će se dogoditi kada izađem iz svoja četiri zida.
To nije stanje u kojem živim od jutra do sutra. To je “samo” situacija, mentalno stanje i duševno raspoloženje u koje upadnem svakih nekoliko tjedana ili mjeseci. Svakako češće nego prosječna osoba.
Nije mi posve jednostavno objasniti što se to u meni dogodi. Imam ja svojih momenata kada izađem iz stana, odem čak i u prirodu (!), čak se i podružim s drugim ljudima… ali danas nije taj dan. Nažalost, nije bio ni jučer. Ni prošli vikend, ni prošli mjesec. Zapravo se ne sjećam kada sam zadnji put provela lijep dan okružena ljudima koje volim i koji vole mene. Svoje “slobodno vrijeme” uglavnom provodim sama u preplavljujućem očaju i kaosu emocija. Kako da provedem vrijeme? Da čistim kuću? Ne da mi se i ne želim tako provesti lijep dan. Ali, i to netko mora napraviti i ako ja to ne učinim, nitko neće (usput, postalo je nemoguće naći osobu koja bi čistila stan za novac). Mogu čitati, educirati se, pohađati online tečajeve… Mogu se opustiti i “napraviti nešto za sebe”? Kupka? Može. Napunim kadu, legnem i poludim za deset minuta. Meditacija? Ne. Sport? OMG, ne. Da pogledam neku seriju ili film? To je gubitak vremena i poslije samo osjećam grižnju savjesti.
Preplavljena sam mogućnostima izbora, ali zapravo duboko u sebi osjećam da nemam izbora. Jer, što god da izaberem, gubim.
Kako god da provedem dan, na kraju ću žaliti što nisam napravila ono drugo. Sutra će ionako biti ponedjeljak i sve ovo neće značiti baš ništa.
Ako radim kućanske poslove, žalit ću što se nisam odmorila. Ako se odmorim, žalit ću što mi mozak propada, umjesto da učim, usavršavam se i steknem isplativije kompetencije. Ako učim i stječem kompetencije, osjećat ću se kao da sam radila cijeli tjedan, a vikenda nije ni bilo. Nije lako biti u mojoj glavi. Nikad nisam ni tvrdila da jest.
Znalo mi se dogoditi da želim ići van, spremim se i krenem, ali onda odustanem. Sjećam se nebrojenih scena gdje stojim ispred balkonskih vrata i gledam u svijet obasjan suncem… i plačem jer ne mogu izaći u taj svijet. Jednostavno ne mogu. Očito kod mene postoji neki oblik socijalne fobije i vjerojatno bih ga mogla staviti pod nadzor kad bih potražila pomoć. Zasad samo želim podijeliti s ostatkom svijeta da postojimo i mi ovakvi. Nije svaki ostanak unutra znak lijenosti, slabosti, nezainteresiranosti.
Nije svako odbijanje druženja ili odlaska u predivnu prirodu znak idiotizma ili bezobrazluka. Nekima od nas je stvarno teško izaći iz sigurnosti svog doma.
Ne mislim ja da je to normalno i da tako treba biti, samo kažem da to postoji i da ponekad čovjek time jednostavno ne može upravljati. Kada izađem među ljude, osjećam da svi vide kroz mene, direktno u moju dušu, da ne mogu sakriti ništa o sebi. Osjećam da moja bol probija iz svih pora moga bića. Bešumno vrištim vidite koliko mi je teško!! A ne želim da vide.
Kada netko ima veći krug podrške, vjerojatno lakše prolazi kroz ovakve situacije. Ljudi koji su ekstroverti po prirodi vjerojatno lakše posežu za društvom i podrškom. Ja sam izraziti introvert, što se po mom nastupu vjerojatno ne bi reklo. Čak sam se i sama šokirala kad su me testirali (da, imam certifikat da sam introvert) jer sam uvijek mislila da sam jako otvorena s ljudima i da se lako skompam. Da, lako se skompam, mogu naći temu za razgovor sa svakime, ali postoje dvije bitne razlike između mene i prosječnog ekstroverta – prvo, gotovo nikad ne govorim o sebi, drugo, nakon druženja s ljudima, moja zaliha energije se potpuno isprazni. Ekstroverti se pune druženjem i socijalnom interakcijom, a introverti se prazne. Zapravo mi je to skroz neobično jer smo stvoreni da budemo društvena bića. Ne znam jesu li introverti onda korak naprijed ili natrag.
Dok ovo pišem i dok čitam što sam napisala, sama sebi ne vjerujem. Zar je stvarno moguće da se bojim vanjskog svijeta, drugih ljudi, interakcije, pogleda i riječi? Da, moguće je. To što sam unazad x vikenda svaki provela doma u zatvorenom, dovoljno govori o tome. I priznajem da ne kužim one ljude koji moraju izaći, koji su klaustrofobični ako provedu više od 37 minuta unutra. To je valjda druga strana ove moje medalje. Oni – možda – isti ovakav strah osjećaju ako ostanu unutra.
Koji je zaključak ove moje priče? Nema ga. Usamljena sam i svjesna sam svoje vlastite uloge u tome, ali trenutno ne mogu bolje od ovoga. U zadnje sam vrijeme baš u tom nekom lošem raspoloženju. Usudila bih se reći da to više nije ni raspoloženje, nego mentalno stanje. Očaj. Bespomoćnost. Depresija. Strah. Trenutno sam na ovom mjestu, s ovim kapacitetom (gotovo nepostojećim) i ne mogu napraviti ništa bolje od ovoga što trenutno radim. Nemam dovoljno ljudi u svom životu s kojima bih dijelila svoje misli, osjećaje, ideje i probleme, pa onda pišem. Anonimno. Samo pošaljem poruku u svijet i nadam se da će netko osjetiti da nije sam. Ja to, nažalost, i dalje ne osjećam jer sam gotovo potpuno sama. Trenutno je tako.
Nešto se dogodilo u posljednjih nekoliko mjeseci da mi se društveni život sveo na nulu, zbog raznih razloga – neka druženja sam sama otkazala, neki ljudi su uvijek prezauzeti, neki me nerviraju, a neki su jednostavno nestali iz mog života, tko zna kako. Smiješno mi je da se u današnje vrijeme pametnih telefona i aplikacija ne može ni s kim razgovarati. Telefoniranje kao takvo više ne postoji, barem ne među mojim poznanicima (ili možda nitko ne želi razgovarati sa mnom??). Za sve se pišu poruke, a jednom godišnje ili svake dvije-tri-četiri godine vidimo se na kavi. Pa je li to normalno!? Nekad si mogao uzeti telefon, nazvati mater, sestru, susjedu, prijateljicu i čavrljati. Danas se to više ne radi jer su mobiteli uvijek s nama, a nije baš uvijek zgodno mjesto ni vrijeme za razgovor – sastanak / gablec / wc / tramvaj / banka / knjižnica / ljekarna / kuham ručak / dijete plače / u teretani sam / vozim / na kasi sam / taman mi je stavila farbu / upravo me operiraju.
Teško je u četrdesetima tražiti svoje pleme.
Teško je u četrdesetima pokušati izliječiti sve svoje emocionalne rane da bi uopće mogao funkcionirati s ljudima. Ja sam tvrdoglava k’o mazga pa i dalje pokušavam. Koliko god me puta povrijedili, odbacili, koliko god puta samu sebe zeznula, ne odustajem i dajem si još jednu priliku.
Nedjelja je. Prekrasan dan. Toplo, sunčano, ptičice cvrkuću, jorgovani mirišu. Nitko normalan ne bi cijeli ovakav dan proveo u kući. Nitko osim mene.
Anonimno
Fotografije: pexels.com