Rujan je pri kraju i djeca su se konačno smjestila, te vjerojatno i prihvatila školske klupe, a roditelji su, nadam se, malo došli do sebe od one početničke uzbuđenosti i stresa. Jer budimo realni, ovih dana su pod stresom najviše oni, a naročito majke. One su prestrašene reakcije svojih malenih i brzine njihove prilagodbe. A djeca kao djeca, oni se priviknu toliko brzo, gotovo pa neprimjetno. Zašto ih onda ispraćamo kao da kreću u najmanju ruku u služenje obveznog vojnog roka, a ne jedne normalne prirodne i tako lijepe etape njihovog života koju smo, na kraju krajeva, svi mi prošli. I gle čuda, preživjeli smo. No, to smo mi. Majke koje unaprijed brinu za sve što se možda neće biti dogoditi, koje unaprijed znamo sve potrebe želje i strahove svoje…
