“Ako smo uistinu u sebi skladni i razumijemo vlastite granice, mogućnosti i nedostatke i radimo na sebi onda smo u isto vrijeme sposobniji to vidjeti i dopustiti u vlastitoj djeci. I to je konstantan rad i proces potreban za njihov i naš rast i razvoj.” Kada bi barem bilo istinito da se sjećamo samo onoga lijepog, ugodnog, sretnog. Kada bi to posebno bilo u odnosu na našu djecu i na roditeljstvo – sve one dane i trenutke u kojima je iskonski divno i neproblematično. Možda bi to u isto vrijeme značilo da neki od nas ne bi imali više od nekoliko takvih trenutaka, možda bi to značilo da bi mozak uspio napraviti još veću zabludu i pojačati lijepa iskustva. No nije važno što bi bilo kada bi bilo, važno je…
