Nedavno sam počela odlaziti s djetetom u parkić. Ne onaj ispred zgrade, u mojoj zgradi, naime, ne žive djeca. U dvadeset i šest stanova živi jednako toliko pasa i jedno dijete – moje. Prvi susjedi toliko vole djecu, da kad Luna zaplače u neko njima nezgodno vrijeme, bjesomučno lupaju po zidu naše spavaće sobe. Sigurno dobronamjerno, da bi nam dali do znanja da naše dijete ima neke potrebe, za slučaj da mi ne čujemo da nam urla u uho. Znam, i meni je teško shvatljivo, ali ne mogu se dosjetiti drugog razloga zbog kojeg bi odrasle osobe sposobne same se emocionalno regulirati, lupale na zid sobe šesnaestomjesečnog djeteta koje nije sposobno samo se emocionalno regulirati. Ali ovo nije kolumna o dragim susjedima drugog kata jedne zgrade u Rijeci na Bulevardu….
