Arhiva polazak u školu

Kada sam rodila prvu kćer 2017., nisam ni slutila da će mi tih (skoro) 7 godina proći kao 7 dana. Od njezinih prvih koraka, riječi, vratolomija do školskog zvona koje samo što nije odzvonilo, po prvi puta. Nisam ni slutila koliki će to biti korak za nju, a kamoli za mene. Iako sve ide svojim tokom, upravo kako treba, za mene kao majku to je velika prekretnica. Koliko sam ponosna što moja mala djevojčica postaje „velika“, toliko me je i strah. Znam da ima puno roditelja koji se ovako osjećaju, ali dok nije red na nama samima, nismo svjesni emocija koje nas prožimaju. Hoće li uspjeti, hoće li se snaći, kakvo će biti društvo, učiteljice?! Sve su to brige koje su normalne za veliko i novo razdoblje u koje ulazimo…

Sjećam se uzbuđenja koje sam osjećala prije 2 godine kad je F. krenuo u prvi razred. Novo poglavlje u životu našeg sina, uzbuđenje pomiješano sa: “Kako će to sve izgledati?”, “Hoće li se F. snaći?”, “Kako će se zvati njegov najbolji prijatelj?”, “Kako danas izgledaju knjige?”… Tisuću pitanja je bilo u mojoj glavi, ali nijedno da bi moglo biti nekih prevelikih izazova. Pa kako i bi, kad smo suprug i ja, djeca sustava i školu smo odrađivali po PS-u. No, život piše čudne priče, stavlja pred nas izazove koji nam služe da narastemo. Prvo polugodište smo više puta bili pozvani u školu jer je F. napravio ovo ili ono. Neugoda i sram pomiješana s nemoći i općeniti osjećaj kao da me netko bacio iz aviona bez padobrana bio je moj…