Tri godine su prošle. Tri godine naše borbe. Neizvjesne, iscrpljujuće, pune pauza, pune nemira. Obećala sam si da ću jednoga dana pričati o tome, obećala sam si da ću sve staviti na papir. Žao mi je što nisam svaku misao dosad zapisivala, svaki osjećaj, svaki događaj. Toliko puta mi je došlo da se otvorim i zapišem, ali rekoh proći će. Najgluplja riječ za svaku situaciju. Da…proći će, ali baš zato. Ne želim da se zaboravi. Lijepa karakteristika nas ljudi je da naša borbenost obuhvaća taj dio da, kada dođu ljepša i bolja vremena, mi “zaboravimo” ona loša i kažemo: “Ma nije bilo strašno!” ili “Ma bitno da je prošlo!”. I tako u krug. Ali baš zato mislim da treba pričati, a ne potisnuti. Jer mi ljudi brzo se ponovo uzoholimo…
