Nisam bila u klasičnoj vojsci niti sam netko tko bi to ikada učinio. Bojim se pucnjave petardi i uvijek sam za mirno rješavanje sukoba. Ukoliko vidim dva psa koji se napadaju, pokušavam s njima razgovarati. Mislim da bih dobila svrab da se ne tuširam tjedan dana negdje zarobljena u jarku. Nisam za autoritete. Ne volim mesni narezak, vojne uniforme su mi nekako bezlične, da o čizmama ne govorim, volim ići na WC sama. Dakle, nisam za vojsku. Ipak, oduvijek sam bila ljubomorna na tatine ratne priče i prijateljstva koja su mi se činila nekako duboka i trajna. Nastala baš u vrijeme Domovinskog rata kad su svi bili zajedno tamo negdje kod Karlovca. Neka od tih prijateljstava prerasla su u kumstva. Duboka povezanost onih koji su bili zajedno u nevjerojatnim situacijama…
