Osjećam se toliko loše da moram pisati. Suze su na speed dialu. Ni njima se više ne da. Osjećam takav pritisak u prsima, takvu težinu postojanja, da mi se čini da jednostavno moram nestati. Ovako se živjeti ne može! Srce pokušava istovremeno implodirati i eksplodirati. U grudima mi živi zmaj koji se koprca i pokušava izaći iz mog grla. A ja ga ne puštam. Naslućujem koji je ispravan put. Da pokažem svoju snagu? Da izrigam tu vatru već jednom na sve koji me ugnjetavaju? Na kolegice koje započinju mail s “draga” kako bi pokazale svoju lažnu dobru namjeru i usput me suptilno izvrijeđale? Na direktoricu koja vrišti na mene jer sam sama donijela odluku koja jest u domeni moje odgovornosti? Na šefa koji mi kaže da pustim i ne reagiram?…
