Osjećam se toliko loše da moram pisati. Suze su na speed dialu. Ni njima se više ne da. Osjećam takav pritisak u prsima, takvu težinu postojanja, da mi se čini da jednostavno moram nestati. Ovako se živjeti ne može! Srce pokušava istovremeno implodirati i eksplodirati. U grudima mi živi zmaj koji se koprca i pokušava izaći iz mog grla. A ja ga ne puštam. Naslućujem koji je ispravan put. Da pokažem svoju snagu? Da izrigam tu vatru već jednom na sve koji me ugnjetavaju? Na kolegice koje započinju mail s “draga” kako bi pokazale svoju lažnu dobru namjeru i usput me suptilno izvrijeđale? Na direktoricu koja vrišti na mene jer sam sama donijela odluku koja jest u domeni moje odgovornosti? Na šefa koji mi kaže da pustim i ne reagiram? Na kolegu koji se nakon 20 godina na istom radnom mjestu počeo praviti kao da je došao jučer i ne posjeduje baš nikakvo organizacijsko znanje (“ja sam tu biciklom”)? Na partnera koji mi sugerira kako bi svako jelo koje napravim moglo biti još malkoc bolje (pri čemu on ne kuha nikad)? Na prijateljicu koja mi svaki put otkaže dogovor jer se njenom djetetu baš sad ne da ili mu se danas ne druži s nama? Na poštara koji mi je bez pitanja ostavio paket u trgovini preko puta, iako bih radije otišla u poštu po to?
Beskrajno sam tužna i baš nekako jadna. Otkud je sve to došlo?
Zapravo mi je život objektivno trenutno jako dobar, zato me moje emocije toliko iznenađuju. Možda je moje unutarnje dijete (ili njih 28) zaključilo da konačno imam vremena pozabaviti se sobom. Ne moram rješavati egzistencijalne probleme, ni svoje ni tuđe. Imam sklonište, hranu, vodu, odjeću, zrak (manje-više). Prema Maslowu, zadovoljila sam fiziološke potrebe.
Sljedeća je na redu potreba za sigurnošću – imam posao, primanja, obitelj od dva člana (dijete + ja) i stan koji zapravo pripada banci sljedećih XY godina.
Sad dolazim do šoka – shvatila sam da sam zapela na trećoj razini – ljubav i pripadanje. Prijateljstvo, bliskost, intima, osjećaj pripadanja. Da, do tu smo stigli i to je to što nije zadovoljeno. Da budem iskrena, mislila sam da ću se ipak popeti malo više po ljestvici, no ovo zapravo ima smisla. Iako mi je život trenutno dobar – imam sve ovo navedeno na prve dvije razine, što prije nisam imala – ipak mi nedostaje taj osjećaj pripadnosti, bliskosti, povezanosti. Moje pleme. Upravo me to privuklo k Supermamama – “Što kada tog sela nemaš?”. Nema moga sela, nema moga plemena. Ljudi su društvena bića. Napravljeni smo za život u zajednici. Dizajnirani smo za zajedništvo, društvo i suradnju. Nitko od nas nije otok i ne bi trebao biti, a ja se prečesto osjećam baš tako. Pale sam na svijetu. I don’t do relationships. Baš imam velikih problema u održavanju odnosa. Mogu komotno reći da nemam nijedan uzoran odnos s drugim ljudskim bićem (nažalost ni sa svojim djetetom nemam baš posve povezujući odnos). Teško mi je biti u odnosu. Teško mi je graditi odnos s drugim ljudskim bićem jer kad-tad dođe do konflikta, a konflikt u mom svemiru znači – ostaješ sama, ne valjaš, nitko te ne voli. Otud dolazi i ovo sputavanje zmaja s početka priče. Kako da zagrmim i zarigam vatru kad iza mene nema nikoga? Prognoza: pretežno sama uz povremena razdoblja bliskosti s nasumičnim personama. Toliko sam umorna od toksičnih obiteljskih odnosa, propalih veza i prijateljstava da se više ne mogu davati. Čak i kad se pojavi netko tko bi mogao biti ono što mi treba, u bilo kojem kontekstu, ja više nemam ni snage ni volje da se prepustim i da toj osobi vjerujem.
Vidim da sam sve više i sve dublje nezadovoljna svojim poslom. To je tužno i paradoksalno jer sam do prije godinu dana komotno svaki mjesec mogla biti izabrana za ambasadora naše tvrtke. Strašno sam voljela tvrtku i sve što ona predstavlja. To je bilo moje pleme. Tu sam dobivala taj osjećaj pripadnosti i bliskosti koji drugdje nisam imala. Željela sam dati što više i raditi na njenoj promociji i napretku. Sad mi se taj entuzijazam ispuhao. Možda sam je idealizirala pa sam se odljubila od nje i razočarala, kao što se malo dijete razočara kad shvati da roditelji nisu savršeni. Možda sam se negdje potajno nadala da će se moj trud i rad (više) prepoznati, da ću dobiti priliku napraviti dobre stvari za tvrtku? Možda sam se jednostavno “spalila”.
Već neko vrijeme sama sebi govorim da ovo više nema smisla i da moram otići.
Osjećam da ne živim u skladu sa svojim vrijednostima – moje vrijednosti i vrijednosti koje naše poduzeće zagovara više nisu kompatibilne, pri čemu ne postoji “ispravno” i “neispravno”, samo stavljamo naglasak na različite stvari. Znam da želim otići. Znam da moje srce želi otići – to sam shvatila na jednoj terapiji prije više od pola godine – duboko u sebi razumijem da moja tvrtka (koliko god je još uvijek volim i koliko god i dalje imam vrlo visoko mišljenje o njoj) jednostavno nije savršeni “match” za mene. Trebam nešto drugo. Želim nešto drugo. Želim kolege kojima će biti stalo do toga kako se danas osjećam. Želim okruženje koje radi za zajednički cilj i dobrobit cijelog kolektiva. Ne želim trošiti vrijeme i energiju na igrice zvane Čiji je ovo posao i Tko će danas poslati najduži mail / najviše mailova. Želim kolektiv koji raste zajedno, gdje se ljudi međusobno podržavaju, nadopunjuju, pomažu jedni drugima jer imaju jedan zajednički cilj – idemo biti bolji. Idemo nešto napraviti da našem poduzeću, a time i svima nama bude bolje. Idemo napraviti nešto za zajednicu, idemo ponuditi neku dodatnu vrijednost uz naš proizvod… Kažu mi da sam luda, utopist, čak su mi rekli i da sam komunist (ne bih se složila). Kažu da to ne postoji. Nema takvih tvrtki, nema takvih radnih mjesta, a ja samo tražim kruha preko pogače. Trebala bih valjda biti zadovoljna s ovim što imam. Brzi podsjetnik: svijet nije napredovao zahvaljujući zadovoljnim ljudima.
Ne želim se više ovako osjećati. Nije normalno da u meni buja ocean tuge zbog riječi koje mi je netko uputio i vjerojatno ih zaboravio nakon 7 sekundi.
Znam da je vrijeme za odlazak… Zato što mi svi govore da se moram promijeniti. Moram prestati biti osjetljiva, moram ojačati, moram se prestati brinuti, moram početi ignorirati, moram poraditi na sebi (ova konstatacija me istovremeno zabavlja i živcira – ako itko pokušava raditi na sebi, onda sam to ja), ne smijem se živcirati, ne smijem se brinuti, ne smijem / moram / ne smijem / moram… I tako unedogled. Ispočetka sam mislila da su u pravu – pa stvarno bih trebala malo oguglati na stvari koje mi drugi govore ili rade… pa zbilja sam preosjetljiva… pa možda da ne razmišljam toliko… No onda sam jednog dana shvatila da sam to JA! To je ono što mene čini posebnom u ovom svijetu. Da, trebam možda naučiti neke stvari i ne, nisam savršena i da, želim biti bolja… ali ono što ja jesam u svojoj biti, to se nikada neće promijeniti.
Moja preosjetljivost je moja ženska supermoć.
Dok god ne živim svoju istinu, dok god pokušavam odbaciti te dijelove sebe koji drugima nisu baš nekako prihvatljivi…ne mogu biti sretna. Okruženje u kojem se nalazim nažalost ne podržava moju posebnost ovakvu kakva jest. Ne zamjeram im to. Radi se o velikom uhodanom sustavu kojem možda ne trebaju ljudi poput mene. Možda sve ono što ja radim i želim raditi nije od životne važnosti jer, na kraju krajeva, gledamo samo brojke, o čemu sam već ranije pisala.
Možda sam prerasla svoje pleme, pri čemu ne mislim ništa posebno visoko o sebi. Jednostavno, u ovoj kutijici više nema mjesta za mene.
Bojim se što i kako dalje. Ne znam. Nemam ideju. Da nemam dijete ili bivšeg muža koji to dijete povremeno želi vidjeti, otišla bih iz zemlje, tražila bih neko održivo poduzeće u skladu sa svojim vjerovanjima, koje živi ono što propovijeda i što ja živim i propovijedam. Ovako ne znam što ću. Da budem iskrena, nisam još poslala nijedan CV. Nisam ga još ni ažurirala. Rekao bi čovjek da možda podsvjesno ne želim otići, ali znam da želim. Trebam. Moram. Biram. Samo je teško krenuti od nule u ovim godinama, kao samohrana majka, s minimalnom (skoro pa nepostojećom) podrškom okoline. Što ako ne uspijem? Tko će hraniti moje dijete? Previše strahova, previše pitanja. Kad bi barem postojao netko tko bezuvjetno vjeruje u mene, tko ne analizira racionalno prednosti i nedostatke ovog ili nekog drugog posla… kad bi barem postojao netko tko će biti iza mene, ako padnem, da ne zveknem glavom o pod, nego da me netko ulovi. Kad bih barem ja sama bila ta koja vjeruje u sebe, drži si leđa i oprašta si pogreške. Ali nisam. Ne mogu biti. Zasad. No, jednoga dana… možda… tko zna!
Autor: anonimno
Foto: unsplash.com
