Kada sam rodila prvu kćer 2017., nisam ni slutila da će mi tih (skoro) 7 godina proći kao 7 dana. Od njezinih prvih koraka, riječi, vratolomija do školskog zvona koje samo što nije odzvonilo, po prvi puta. Nisam ni slutila koliki će to biti korak za nju, a kamoli za mene. Iako sve ide svojim tokom, upravo kako treba, za mene kao majku to je velika prekretnica. Koliko sam ponosna što moja mala djevojčica postaje „velika“, toliko me je i strah. Znam da ima puno roditelja koji se ovako osjećaju, ali dok nije red na nama samima, nismo svjesni emocija koje nas prožimaju. Hoće li uspjeti, hoće li se snaći, kakvo će biti društvo, učiteljice?! Sve su to brige koje su normalne za veliko i novo razdoblje u koje ulazimo…
