Moja je mama veliki fan tepanja. Preveliki. Njoj tepanje dođe prirodno kao hodanje ili disanje; radnja koju čini bez da o njoj razmišlja. Tepa ona tako i već prije jutarnje kave, tepa i ne pita za godine, imala ja 7 ili 37 ako smo nas dvije u istoj kući dočekat će me jedno: “Doblo jutlo micicaaaaa!”. Ja očekivano mrzim tepanje. Majkemi nisam neki hejter, tepanje je jedna od rijetkih stvari koju mrzim. Tepanje i Gibonnijevu glazbu. Ok i klape, njih isto mrzim. Jasno i patrijarhat kao korijen zla u ovome svijetu. Još mrzim i to što nam se u 21.stoljeću crkva još uvijek uvlači u maternice, ali evo skroz ugrubo to bi bilo to. Kad bolje razmislim ima Gibonni i koju dobru pjesmu, ali vratimo se mom zdravom odnosu prema…
