Moja je mama veliki fan tepanja. Preveliki. Njoj tepanje dođe prirodno kao hodanje ili disanje; radnja koju čini bez da o njoj razmišlja. Tepa ona tako i već prije jutarnje kave, tepa i ne pita za godine, imala ja 7 ili 37 ako smo nas dvije u istoj kući dočekat će me jedno: “Doblo jutlo micicaaaaa!”.
Ja očekivano mrzim tepanje. Majkemi nisam neki hejter, tepanje je jedna od rijetkih stvari koju mrzim. Tepanje i Gibonnijevu glazbu. Ok i klape, njih isto mrzim. Jasno i patrijarhat kao korijen zla u ovome svijetu. Još mrzim i to što nam se u 21.stoljeću crkva još uvijek uvlači u maternice, ali evo skroz ugrubo to bi bilo to. Kad bolje razmislim ima Gibonni i koju dobru pjesmu, ali vratimo se mom zdravom odnosu prema tepanju.
Sjećam se nemilog događaja koji je obilježio moje srednjoškolsko razdoblje. Imala sam 15 i kao svaka prava tinejdžerka očajnički se trudila biti cool. Tog kobnog dana bila sam u Rijeci s dramskom družinom na županijskom natjecanju iz glume. Moja me je mama slučajno nazvala baš u trenutku kad ja nisam bila pored mobitela. Ne znam sjećate li se, ali tadašnji mobiteli bili su veličine omanje cigle i mogli su bez problema poslužiti kao hladno oružje za kakav krvni delikt. Nisu stali u prosječnu žensku torbicu, a kamoli u džep, a koncept privatnosti nije bio toliko bitan pa se na mobitel javljao onaj koji bi mu u datom trenutku bio najbliži.
I tako zvoni meni mobitel i s druge strane aparata moja mama ne znajući tko joj se javio, urla u slušalicu: “Medenkooooooo kako ci mi?”. Cura koja se javila službenim glasom odgovara: “Ej teta Lili, Kristina na telefonu, Medenko je na WC-u”. Nisam čak ni sigurna jesam li bila na WC-u, puno je vjerojatnije da sam kao prava profesionalna glumica amaterka pušila u hodniku nervozno ponavljajući dvije i pol replike koje sam imala u predstavi. U svakom slučaju, time se moja mama potrudila za neslužbeno mijenjanje mog imena u Medenko Lazarić. Iris bye, bye.
Naravno da nikad neću tepati djetetu, mislila sam prije no što sam ostala trudna. Smatrala sam da se tepanjem gubi kredibilitet osobe kojoj se tepa pa makar bila ona visoka pola metra i teška 10 kila.
Dok sam na fakultetu odrađivala vježbe iz pedijatrije, jednom prilikom je u ambulantu ušla mama s malenom djevojčicom i smrtno ozbiljnim glasom priopćila doktoru: “Mišicu boli grlo”. Doktor je tad podignuo obrvu, zagledao se u curicu i upitao ju: “Jesi li ti mišica ili si ti curica?”.
Strašno mi se svidio njegov pristup. Uostalom prilično sam sigurna da u paralelnom svemiru ne postoji familija miševa koja od milja zove svoje potomke malim ljudskim čovječuljcima. Nego, čula sam da postoje ljudi koji ne samo da tepaju djeci, već i kućnim ljubimcima. To mi je isto grozno. Ja recimo kad čuvam psa od prijatelja, pričam s njim kao s odraslom osobom (ljudskom, ne psećom).
Tako sam ja, tepanjem istraumatizirani Medenko, išla kroz život sve dok nisam rodila. Prošlo je i prvih par tjedana preživljavanja, hranjenja, presvlačenja pelena i vječnog nadanja da mala neće posrati bodi jer ćemo morati i njega presvući, a baš svi koje imamo navlače se preko glave. Pomalo smo se navikli na bebu, počeli se zabavljati, pjevati joj, plesati s njom i nisam se ni snašla kad sam se uhvatila kako entuzijastično pitam svoje dijete: “Jesi li ti beba ili si ti guza? Ma jesi li ti beba s guzom?”. U prvi tren sam zastala, panično pogledala oko sebe provjeravajući ima li koga pored mene tko bi čuo hrpu nebuloza koje su upravo izašle iz mojih usta. No, muž je bio na poslu, a ja sam bila sama s bebom guzom koja me je oduševljeno gledala. Hm…pa nije ovo ni tako loše, pomislila sam i bojažljivo promrmljala ultimativno: “Jesi li ti curica ili si ti mišica?”. I Mišocurica se nasmijala, a iz mene je samo počelo teći…
Godine suprimiranog tepanja učinile su svoje i Luna je odjednom postala Šećerbeba, Bubelinčica, gđica Miš, Guzić Gologuzić… No nije mi ni to bilo dovoljno nego sam se neki dan uhvatila kako sebe od milja zovem Malom Guzom. Tad mi je postalo jasno da živim u deluziji. Srećom, meni je rijetko kad neugodno od same sebe, a s obzirom da još uvijek pomalo patim od trudničke demencije, više se ni ne sjećam da sam nekoć davno rekla kako tepanje nije za mene. Da će me se dijete za desetak godina sramiti, to je neizbježno, ali sigurna sam da će me jednog dana razumjeti. Uvijek mišica, nikad curica!
P.S. Znam da su male šanse, ali za slučaj da ovaj tekst dopadne Gibonniju u ruke, samo da se zna Zlatne godine su mi skroz ok.
Foto: unsplash.com
