normalizirajmo “normalne” poslove!

Molim vas, normalizirajte normalne poslove. Hitno. Hvala.

Uzela sam sama sebi pauzu od društvenih mreža. Na Instagramu provodim najmanje vremena ikad, objavim story ili fotku s plaže. Nije me briga što je Cedevita ukrala nečiji slogan, ili što dvije osobe rade i prodaju slične šalice za kavu. Ne vodim tuđe bitke. Ne pratim što se dešava u svijetu. Takav mi je neki period, prazan i u iščekivanju godišnjeg odmora. Ni tada neću previše uzimati mobitel u ruke. Puštam samo cvrčke da mi cvrče u glavi, sve ostalo ide na off.

Ovaj tekst, jedina je iznimka, a njega je pokrenula jedna otvorena, mirna i prijateljska rasprava s jednom poznanicom, majkom troje djece. Ona, trenutno, nije zaposlena, ali, uzimajući u obzir da ima troje djece, definitivno ne možemo reći i da NE radi. Ja imam jedno dijete, i zaposlena sam. I jednoj i drugoj je, čini mi se, baš nekako teško u zadnje vrijeme, bez obzira na različite životne situacije. Usudila bih se reći da smo, i ona i ja, bez obzira na šarene kockice na Instagramu, frustrirane. Dva potpuno različita pogleda na svijet oko nas, i jedan savršeno točan zajednički zaključak krivci su što vam, opet, punim glavu. Obećajem da je ovo zadnji tekst u ovom tonu, iduća štiva bit će laganija.

Voljela bih, prije nego krene moja Odiseja koja će izazvati jako puno napada, NAGLASITI da ja nemam apsolutno ništa protiv stay-at-home mama. Dapače. Sebe u toj ulozi ne mogu ni zamisliti. Moj blog nosi naziv ”Šefica” i orijentiran je prema majkama koje rade iz dva razloga: 1) jer se o njima jako malo priča, i 2) jer s njima dijelim svoju sudbinu. To nikako ne znači da mislim kako su mame koje nisu zaposlene manje vrijedne. Imam jako puno prijateljica i poznanica koje nisu zaposlene. Veliki broj njih želi raditi, ali ovo društvo i ova država nisu tome skloni…

Moja situacija je takva da imam ”klasičan” (iako dinamičan, zabavan i motivirajući) uredski posao. Moja jutra ne poznaju jutarnju rutinu, budim se oko 5h kako bi pripremila što moram za taj dan, odradila nešto kućanskih poslova i slično. Iza posla, trčim po malenu u jaslice, onda spremam ručak i iza ručka odlazimo, Lavica i ja, na more. Inače imam podršku partnera u svemu, ali u zadnje vrijeme, gora polovica ima više poslovnih obaveza od mene, pa su ove obiteljske pale na moja leđa. Ne glumim žrtvu, takav je period. Proći će. Imam užasnu grižnju savjest što mi dijete mora ljeti u jaslice i što je u zadnjih 10 dana promijenilo 30 teta. Isto tako, znam da i tete moraju na godišnji. Ne razumijem dežurstva, kao da u jaslice i vrtiće idu djeca nezaposlenih roditelja ili kao da svi roditelji imaju 3 mjeseca praznika na raspolaganju. Kad smo kod toga, gdje idu prvašići zaposlenih roditelja koji nemaju baka servis? Kako su taj dio zamislili?

No, vratimo se temi, koja je previše kompleksna za jedan jedini blog post, ali ugurat ćemo nekako sve moje misli na stranicu i po.

Dojam koji sam dobila na društvenim mrežama je da se žene koje imaju normalan posao marginalizira i generalizira. Ako si žena, i zaposlena si, nisi dovoljno dobra mama.

Zaposlene mame se i same osjećaju kao zadnje govno onda kada dijete šmrca pa ga svejedno šalju u vrtić jer paze da ne budu previše dugo na bolovanju. Zaposlene mame imaju iste obaveze kao i nezaposlene, samo još k tome, rade 8 sati. Nemojmo zaboraviti i da je broj poslodavaca koji imaju sluha za obiteljske obaveze mali, pa je količina stresa ogromna. Ja imam sreće, moji sadašnji šefovi su stvarno jako susretljivi u svemu i hvala im na tome. Svejedno maksimalno pazim da se Leona ne razboli, inhaliram je non – stop, i da, vodim je u jaslice šmrkavu jer realno, uvijek je šmrkava. Nećemo o tome kako mame na Facebook-u i Instagramu uporno tvrde da beba / dijete mora biti doma s mamom do treće godine. Ok, s mamom. Gdje su tate u toj priči? Evo, tlak mi raste. Krv mi već kuha u žilama. Očevi rade, doprinose financijski, a mame idu na porodiljni, mame ostaju doma do treće godine djeteta, mame rode još jedno dijete pa opet ostaju doma do treće godine djeteta, mame ostaju doma. Točka. Mame, mame i samo mame. Je li netko pitao te mame žele li biti kući? Naravno da nije. Na njima je da budu mame.

Spol nas je toliko duboko gurnuo u kalupe i već izgrađene uloge, koje idu na ruku ovom muškom svijetu, da mi same sebe uvjeravamo da je to u redu i da je to normalno. Nije.

Normalno je biti kući s djetetom ako to mama želi, ne jer je dobila otkaz, jer je primorana ili jer je muškarac taj koji ima pravo na svoju karijeru. Gdje je ta jednakost o kojoj se stalno priča? I nemojte mi pričati o biologiji. Da, ja sam žena, ja nosim bebu 9 mjeseci. Ali beba nije samo moja. Trebao mi je muškarac da napravim tu bebu. Ok, ja sam mama, ja dojim, ali beba, nakon godinu dana, ne doji svakih 10 minuta, nema toliku potrebu biti samo s mamom. Da, ja sam zaposlena mama, zašto na bolovanje idem uvijek ja? Ne razumijem. Kako ste nam nametnuli da je briga o djetetu isključivo naš, ženski, posao? Čast izuzecima. Moj suprug je ostao kući s dojenom bebom od 6 mjeseci da bi ja mogla natrag na posao. Ne pričam o nama, pričam o generalnoj situaciji kod nas u Hrvatskoj. Generaliziram da, uzimam većinu kao uzorak i dovodim zaključke na bazi svog osobnog dojma. Daj Bože da sam u krivu.

Na društvenim mrežama, jedne mame o tome pričaju, otvoreno, napadaju sustav, sistem, državu, patrijarhat koji nas sve tjera iza kolica, pelena i špahera. Druge mame, po mom skromnom mišljenju, lažu. Lažu da je njima super doma i da imaju biznis od kuće jer prodaju preparate za mršavljenje / eterična ulja / čarobna sredstva za čišćenje / nešto četvrto. Ne osuđujem. Lažu jer im je tako lakše. Razumijem to. Doduše ne može mi nitko tvrditi da MLM može zaraditi jednu dobru plaću. Zaradu će imati onaj koji je prvi krenuo s time, ne Štefica iz Dubrave. Šteficu je netko uvjerio da ona može zaraditi koju kunu, od kuće, osjećati se korisno i ispunjeno, a uz to i dalje besprijekorno brinuti o djeci i kućanstvu – jer je žena. Uvijek prvo familija i ručak na stolu, a onda biznis.

Prodaju nam poslove ”od kuće”, prodaju nam priče da možemo biti žene poduzetnice, putovati svijetom, imati para i brinuti za obitelj. Spremati zdrave obroke, vježbati u teretani i izgledati savršeno. Prodaju nam priče, ništa drugo.

Svoje živote lažno prikazuju, a onda kada netko, čitaj ja, posveti dva storija godišnje svom normalnom poslu, hvali se i ”napada” stay-at-home mame. Noup. Ja napadam sistem, ja napadam sestre koje su se odlučile prilagoditi sustavu, a ne boriti protiv njega. Normalizirajte normalne poslove. Hitno. Hvala. Ne zato da bi se ja osjećala bolje, briga mene, meni samo cvrčci cvrče u glavi. Napravite to zbog naše ženske djece. Naše kćeri zaslužuju bolje uvjete od nas, pravedniji sustav, veća prava. Zbog njih se borimo, sestre moje slatke.

Fotografija: unsplash.com

ELENA Mama male Lavice, supruga jednog IT-evca i profesorica u čizmama marketingaša. U slobodno vrijeme (iliti kad beba spava) pišem upravo o nama na blogu Šefica https://sefica.home.blog/