Postoji pojava u narodu poznata pod imenom SAN. Potječe od latinske riječi Somnium, a označava stanje u kojem se tijelo odmara, regenerira, osvježava. No za majke i očeve to stanje je, rođenjem njihove bebice, postalo gotovo mitske naravi; ono je neuhvatljivo, neprepoznatljivo, nedostižno. Ostaje nerazjašnjeno zašto nešto tako lijepo djeci dolazi gotovo kao kazna protiv koje se bore glasnim plakanjem. Urlanjem. No ipak, postoje načini da ga se prizove, makar na kratko. Pitali smo majke i očeve na koje načine uspiju.
Dok neki San uhvate staromodnim nunanjem (bilo stojećki, bilo na pilates lopti) neki priznaju da im je to postalo teško pa koriste razne sjedalice koje vibriraju ili same sebe zanunaju. Neki pribjegavaju tzv.bijelom zvuku, pa u sitne sate San hvataju fenom, napom ili pak usisavačem. Ti poslije imaju velike račune za struju. Ali bolje prolaze od onih koji San ulove vozeći se autom. Poneki kažu da se San na kratko može uloviti na perilici za rublje, pogotovo kad centrifugira. Još je bolje kad se dijete stavi u auto sjedalicu pa onda na perilicu! Ima ih koje se hvale da su San pronašli radeći čučnjeve s bebom i trčeći po stepenicama (to su one mame koje dva mjeseca nakon poroda imaju bolju liniju od one prije trudnoće). Poneki kreativci su zabilježili da je San došao nježnim pokretima maramicom preko dječjeg lica. Jedna mama priznaje da maramicu poprska kapljicama lavandinog ulja. Dobro je dok ju ne “poprska” rakijom. Osim pjevanja uspavanki, klasičnog nokautiranja mlijekom i cicom, tu je i dobro staro češkanje djeteta po leđima, ali to nakon dugog vremena uzrokuje jake grčeve u ruci. Ima mama koje se prave da su ulovile San pa im ponekad upali da San zaista i dođe, neizbježno i njima samima. Pokušavali su neki s kolicima po neravnim terenima, neki s kolicima po dnevnom boravku. One hrabre mame zamotaju bebu u maramu pa prolaze kilometre i kilometre radi Sna, ali kad bebač napokon zaspi shvate da je transfer iz marame u krevetac kriva odluka.
Postoje rijetki slučajevi kad beba uhvati San a mama ne može. To se zove Insomnia ili u narodu – za poludit.
I naravno, postoje oni sretnici koji jednostavno spuste dijete u krevetić, kažu laku noć i San dođe. Postoje,da. Ali molim vas, ako ste jedni od njih, lažite mi.
Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra će s nama dijeliti svoje majčinske avanture.
