Uvijek nešto čekamo i očekujemo. Zimi jedva čekamo da dođe ljeto i toplije vrijeme, a onda nam je za dva tjedna dosta tih vrućina i jedva čekamo opet zimu i ono blagdansko raspoloženje. Čim prođe dvanaesti mjesec jedva čekamo da opet malo zatopli kako bi mogli napokon pospremiti zimske jakne i uživati u prvim proljetnim zrakama sunca. I tako u krug. Barem je tako kod mene.
Slično je i kod majčinstva. Dok sam bila trudna nestrpljivo sam očekivala trenutak kad ću napokon upoznati ljubav svog života. Iako mi je trudnoća prošla bez ikakvih problema jedva sam čekala da opet sama mogu zavezati tenisice i biti pokretna kao i prije. Kad su trudovi počeli kukala sam da je mogao pričekati još barem tjedan dana, nisam bila spremna na svu tu bol no epiduralna je riješila i taj problem. Kad je S. bio beba od tek nekoliko mjeseci jedva sam čekala da dođe ona sljedeća faza. Da je malo više budan, da malo više razumije stvari oko sebe, da prvi put kaže mama. Najviše od svega da prođu te „muke po dojenju“, postporođajna depresija i da napokon počnemo uživati. Kad je to napokon došlo bila sam presretna no onda sam opet jedva čekala da počne sjediti, da počne puzati, itd. Tu negdje počela je i faza „neodvajanja od mame“, česta noćna buđenja, skokovi u razvoju, itd. Samo sam ga nosila po cijele dane. Po danu je spavao samo u kolicima. Bilo mi je teško pogotovo što sam najčešće bila sama s njim. Na neki način žalila sam za onom prethodnom fazom i ova mi se činila još teža. I tada sam jedva čekala onu sljedeću fazu. Da počne hodati, da počne spavati (djeca od godinu dana valjda prespavaju noć!?), da počne jesti, da ga počnu zanimati igračke i knjigice, da ga upišem u vrtić, da počne pričati. Došla je ta sljedeća faza. Nije počeo spavati. No htio je hodati. Ja sretna, presretna. I zabrinuta. Što ako padne? I pogrbljena. Prešetavali smo cijeli parkić dok sam ga držala za ruke. Jedva sam čekala da počne samostalno hodati. Dočekala sam i to. Od tada ga nisam mogla zaustaviti. Nema više ispijanja kave u kafiću dok on mirno sjedi u kolicima. Nema više izlaska u restoran. Kolica su mu postala najveći neprijatelj. Nema više spavanje u njima ni kad je najumorniji. Ne želi mi dati ruku. Ja hoću lijevo, on hoće desno. Trčim za njim. Čim se probudi hoće van, a izvadit ga iz parkića je nemoguća misija. Uz sve to nastupile su i „terrible two’s“. Vrištanje ako mu ne daš ono što on želi, često potkupljivanje s čokoladom (iako sam rekla da ju neće probati do treće godine!) samo da bude miran i ne radi scene dok smo u redu na blagajni.
On više nije beba, sad je veliki dečko koji ima svoje ja. I ne želi spavati u svom krevetu. Sad je slađi nego ikada i svaki dan uživamo u novim stvarima. No ipak opet poželim onu sljedeću faza. Kad će se moći i htjeti samostalno igrati bez da me vuče za nogu svake dvije minute, kad nam zaista više kolica neće trebati i moći ćemo se šetati po gradu bez da on bježi na sve strane, kad će mirno sjediti, slagati legiće i pustiti me da popijem kavu u miru. Kad ćemo moći razgovarati kao odrasli.
No čudno u svemu tome je što osim što jedva čekam te neke sljedeće faze u isto vrijeme žalim i za onim fazama kroz koje smo prošli i da mogu ponekad bih vratila vrijeme. Tada se ne sjećam koliko mi je bilo teško u tom trenutku, sjetim se samo onog lijepog i onog što se više neće ponoviti. Htjela bih se još jednom vratiti u onu prvu fazu kad se tek rodio i još jednom osjetiti onaj bebin miris. I proći s njim sve opet ispočetka jer se bojim da se jednog dana uopće više neću sjećati kako je bilo dok je bio mali. Imat ću samo slike koje će me prisjećati na to najljepše razdoblje u životu svake majke.
Godišnja doba se vraćaju, ali vrijeme ne možemo vratiti unatrag. Svako razdoblje majčinstva sa sobom nosi lijepe i teške trenutke, dobre i loše dane. Možda se osjećaš kao da razdoblje u kojem se trenutno nalaziš neće nikada proći, ali hoće. Pokušajmo se fokusirati i uživati u svakoj fazi kroz koju prolazimo, koliko god bila teška. Fokusirajmo se na onaj lijepi i pozitivni dio koju svaka faza nosi sa sobom umjesto da očekujemo onu sljedeću za koju se nadamo da će biti lakša i bolja. Jer na kraju svega u životu se sjećamo samo trenutaka kad smo bili najsretniji.
MARTINA
Supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Funkcionira poprilično dobro s obzirom na konstantan nedostatak sna. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige kad uhvati vremena, šetnji po Ikei kad nema gužve, maštanja i trčanja. Voli kreativne i zanimljive ljude, inspirirati i biti inspirirana.
