Prije nego sam postala mama, tri godine sam čuvala svoje nećake. Jedva sam čekala otići k njima i igrat se, punila sam baterije njihovim smijehom. Sjećam se kako sam često čula brata i šogoricu kako komentiraju “lako je biti s djecom 2 sata”. Nisam to baš u potpunosti shvaćala. Naravno da nisam kada bih nakon 2-3 sata dernjave i igre, sjela u svoj auto, u tišinu, isplanirala večer s prijateljima, otišla u kino, odspavala čitavu noć. Ma milina, napuniti baterije, fizički se oporaviti i onda opet odlaziti po dozu smijeha kod njih.
Sada kada sam mama, razumijem taj komentar puno bolje. Svoje dijete volim najviše što se može voljeti. Ta ljubav je nemjerljiva. I želim ga odgojiti u sretno dijete, sretnog čovjeka, poštenu odraslu osobu. Od kada sam postala mama, shvatila sam da u tom procesu odgoja, zapravo ne odgajam samo svoje dijete. Odgajam samu sebe, ali i okolinu.
Sam proces odgoja je jako zahtjevan, traži od nas da budemo smirene, da razumijemo i da na agresiju i tantrume naših anđelaka, odreagiramo odraslo i suvislo. To je izrazito teško. Pogotovo kada ne spavaš, a imaš hrpu obaveza, ne samo kućanskih, ne samo oko djeteta, već i poslovnih. U čitavom tom žrvnju životnih situacija, jako je teško biti savršen roditelj. Ali se trudimo, iako pri tome nailazimo na prepreke.
Prepreka broj 1 – dijete. Moj L je pametno dijete, razumije savršeno sve što mu govorim, ali postoje ti trenuci kada ispituje svoje granice, ne samo svoje nego i moje, pa baci igračku, baci tanjur s hranom na pod, ne želi promijeniti pelenu, ne želi nositi jaknu, a vani puše, skida kapu s glave i baca je na pod itd. Borimo se na sve moguće načine i tu i on odgaja mene i ja njega. Ali taj dio sam i očekivala kada sam postala mama.
Prepreka broj 2 – okolina. Koliko god se trudile biti dobre, nikada za “društvo” nećemo biti dovoljno dobre. Kritiziraju nas ako viknemo, kritiziraju ako ne viknemo nego ignoriramo, kritiziraju ako ne dojiš, kritiziraju ako dojiš predugo, kritiziraju ako je dijete preveselo, kritiziraju ako je dijete povučeno, kritiziraju ako si ostala doma s djetetom, kritiziraju ako si se vratila na posao. Borba s okolinom je užasna i zahtjeva strašno puno energije. A treba nam riječ ohrabrenja, tapšaj po ramenu da dobro radimo, da dajemo sve od sebe. Sigurna sam da niti jedna od nas sebe ne smatra savršenom mamom.
Prepreka broj 3 – možda najveća prepreka. Obitelj. Bogu hvala što je imamo. Puno se trude, žele pomoći, ali iskreno, koliko puta ste se našle u situaciji da rade kontraefekt? Kada nas mame kritiziraju da smo svoju djecu “naučile na ruke”, zapravo je stvar u tome da su ih upravo ostali koji jedva dočekaju vidjeti to malo stvorenje, jedva dočekaju pomaziti ga i nositi i iz sebično nesebičnih razloga, razmaze to isto dijete. “Nauče ga na ruke”. I onda odu u svoj mir i tišinu, a mi ostanemo s tim malim smotuljkom sreće koje se želi još malo nositi, i ako mu ne ispunimo želju, kreću suze kojima je jako teško odoljeti. Onda to malo dijete naraste u većeg dječaka i kreće još veća borba. Zna da čokoladu dobije nakon ručka. Zna da se ne smije penjati po kauču i skakati. Zna da se ne smije skakati po krevetu. Zna da ima igračke s kojima se igra, a ne s maminim i tatinim stvarima. Čim začuje zvono i vidi da mu dolaze baka i dida, zaboravi sve što je ikada naučio i kreće… skakanje po kauču, krevetu, stolu, želi čokoladicu odmah. Kako i zašto? Jer su mu dozvolili kad ih je tako srčano molio, kada je to tako smiješno i simpatično, pa zadatak baka i djedova je da “razmaze unuče”. Koliko puta sam ga ostavila na čuvanju i dala upute što on voli jesti. Vratim se i on nije pojeo ništa jer su htjeli “probati sa nečim novim”. Čemu ispitivanje mojeg autoriteta? Zašto se ne poštuje mene kao majku tog istog djeteta i ako molim da se nešto ne radi ili da mu se da u određeno vrijeme jesti, zašto se to ne može ispoštovati? Nebrojeno sam puta čula komentare “mama i tata mu to ne daju, ali mu mi poskrivečki damo.” Toliko me to frustrira.
Moj L se više ne želi igrati sam. Zahtjeva da sam na podu s njim i konstantno ga zabavljam. Nedavno sam čitala članak o tome kako ne treba djecu konstantno zabavljati i tražiti im zanimaciju. Nekada ih treba pustiti da im bude dosadno i da razvijaju svoju maštu. Osim toga, kako da stignem išta više napraviti ako moram zabavljati svoje dvogodišnje dijete čitav dan? Ne pomisle otežavaju li svojim popuštanjem mojem djetetu, upravo meni? Ja sam s njim čitav dan. Ja ne spavam od kada sam rodila. Uz to pokušavam odraditi sve što se od mene očekuje, i što, na kraju krajeva, kao žena i želim i mogu. Ali zašto mi u tome nitko ne želi pomoći? Ako slučajno izustite svoju frustraciju, uvrijede se. Pa kako ja mogu razmišljati o tuđim osjećajima, a o meni se ne razmišlja niti sekundu?
Nadalje mi nikako nije jasno zašto se aktivnosti s djetetom uvijek baziraju na trčanju, hvatanju, igranju skrivača po stanu od 55 kvadrata (što znatno ograničava mjesta za sakriti se, ali to ne obeshrabruje da se pronađe malo mjesta u maminom ormaru – slom živaca). Da, može tako, ali postoje i mirne aktivnosti. Možeš biti super zanimljiv djetetu od godinu i pol dana i vrlo mirnim pristupom, bez divljanja. To je malo zahtjevniji put, ali se i dijete uči nečemu novome, a i olakšava se umornoj mami. Kada sam bila dijete, vladao je red i disciplina i sa roditeljima i sa bakama. Nitko nas nije razmazio niti nam se dozvoljavalo da samo viknemo “vode” i eto trče dvije bake, koja će brže unučiću donijeti vode.Ne volim vidjeti kako se moj L pretvara u dijete koje ništa samo ne može, dodvorava mu se i daje sve što pokaže prstićem, jer nije potrebno niti da zausti što želi. Zašto podcjenjujemo inteligenciju tih malih bića? Oni od prvog dana znaju kako manipulirati s nama. Jer su spužve, jer upijaju i primjećuju puno više nego mi odrasli.
Zaključak teksta – proces odgoja djeteta bio bi puno lakši kada bi se bazirao samo na odgoju djeteta. Kada bi se svi ujedinili i radili na tome da odgojimo pametnu, samostalnu i maštovitu djecu, a ne popuštali, jer je tako, eto, lakše!
SONJA
Supermama živahnog dječaka, Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
Kao da citam svoje situacije. Svi imamo slicne ilu gotovo iste probleme”))
Mojoj bebi je tri mjeseca, a svaka posjeta završi istim razmišljanjem… Kao da sam ja pisala! ❤