Od onog trenutka kada sam saznala da očekujem bebu, pogotovo kada se trbuh počeo jako nazirati, naslušala sam se svakakvih priča o dojenju. Ono što sam jedino znala je da želim dojiti.
Nerijetko su mi dizali tlak sa komentarima “ti imaš velike prsi, vjerojatno nećeš imati mlijeka, znaš, žene s velikim prsima, nemaju dovoljno”. Taj dio mi nikako nije bio jasan. Ako ćemo po ikakvoj logici (ukoliko to uopće postoji kada je tema dojenje), baš bi prsate žene trebale imati mlijeka na hektolitre. Savjeti su sigurno bili dobronamjerni, ali su mi išli na živce, jer su me nakon nekog vremena počeli opterećivati.
Došao je dan poroda. L se rodio carski. Ležim nepomično u bolnici, donose mi moj smotuljak i kažu “ajmo mama, stavite ga na prsa”. Može, odlično, jedva čekam. Samo mi još objasnite kako da svoja nabujala prsa namjestim u ležećem položaju (obzirom da ne možete nakon carskog 24 sata uopće sjediti). Nekako smo savladali te muke i mali je krenuo s navlačenjem, žvakanjem, protestiranjem. Čim bi napravili pauzu, počeo bi nervozno plakati. Prvi put sam mama, prvi put dojim, nemam blage veze radim li to dobro. Neću odugovlačiti, nije tema ovog teksta poečtak dojenja, već kraj. Dakle, snašli smo se, najviše zahvaljujući jednoj divnoj nježnoj duši koja mi je bila cimerica u bolnici. Nakon par dana suza i depresije, mlijeko je krenulo i naša priča o dojenju započinje.
Rekla sam kako želim dojiti godinu dana. I došao je prvi rođendan (ljeto), dojenje smo produžili još malo, jer je zaista uživao, meni nije bilo teško, iako sam vapila za snom i spavanjem u prirodnom položaju. Došla je jesen, a s jeseni i prve bolesti, to je još malo odužilo dojenje. Prehlade, curkanja nosa, temperature, osip i ostale radosti su potrajale čitavu zimu, skoro do proljeća. Mladunac, sad već sa godinu i 10 mjeseci i potrebom za dojenjem kao novorođenče nema namjeru pustiti “kiku”. Da, već je počeo pričati, nazivati je imenom i tada je ovoj supermami došlo do glave da je vrijeme za rastanak. Sad se psihički pripremi za ono što dolazi, a to su neprospavane noći. Pod neprospavanim, mislim na nespavanje čak niti dva sata u komadu.
I tada su krenuli savjeti kako ga skinuti. “Ostavi ga kod bake, ostavi ga susjedi, ostavi ga mužu, otputuj na drugi kraj svijeta na tjedan dana” E, ne znate vi mene. Ja sam “kontrol freak”. I tada sam odlučila da ću ga sama skinuti. I krenuli smo.
Dan 1. – stavila sam slatku, crvenu papriku u prahu – ne može mu nauditi, samo će liznuti i zgadit će mu se. I tako je bilo. Zaključio je da se “kika pokvarila”. Čitav dan je svima pričao kako se “kika pokvarila”. Došla je večer, ležimo u krevetu i pričam mu pričice, oči se lagano zaklapaju i odjednom, mala piranja zagrize “kiku” i povuče i papriku i mlijeko i zaspe. I tako čitavu noć.
Dan 2. – opet stavljam papriku, opet priča o tome kako se pokvarila i dolazi večer i L nakon priče pokušava doći do svoje “kike tješilice”, primjeti da je paprika na njoj i okrene se i zaspe. Noć je prošla uz 3 buđenja, plakanje u trajanju od 15ak minuta. Muž i ja sretni, već slavimo.
Dan 3. – budim se i izgledam kao Coco (ne Chanel, nego žena od Ice-T) – mastitis. Ne mogu vjerovati da imam mastitis nakon skoro dvije godine dojenja. L ništa nije jasno, osim da se “kika” pokvarila i da je malo veća nego prije. Dan provodim u oblozima od kupusa i peršina, zamnom se vuče težak miris kuhane juhe od povrća. Osjećam se “dinstano”. Dolazi noć. L je zaspao nakon pričice. Oko 2 ujutro budim se kao u hororu – L vrišti, baca se, vrpolji na krevetu, nama ništa nije jasno, mene prsa bole od strujanja zraka, on divlja i dalje i još me udari nogom u prsi. Izbrojala sam sve zvjezdice. To urlanje i divljanje traje puna dva sata, na kraju mu stavljam čepić, misleći da ga nešto boli. Ujutro se budi odlične volje, grli nas i ljubi.
Dan 4. – dan prolazi odlično – što se tiče Luke. Moj mastitis je sve gori, plačem od bolova, masiram, izdajam, muž je kupio 10 kila kupusa, tetama u dućanu ništa nije jasno, vrijeme kisljenjenja je u jesen, a ne proljeće. Dolazi noć, zaspao je ispod 4 minute nakon pročitane priče. Prethodno me tražio da “da kiki pusu”, dozvolila sam, samo je dao pusu i zaspao. Noć je bila gora od prethodne. Dva puta se probudio u tantrumu i vrištao. Grozan osjećaj. I čekamo da se smiri i dozvoli nam da ga zagrlimo i nastavi spavati. Jutro – buđenje uz osmijeh.
Dana je bilo skoro 15. Najteže je bilo od 3. noći do 10. Budio se, plakao, nije htio niti da ga dodirnemo, zagrlimo. Plakali smo i mi s njim. Bijes je iskaljivao i po danu. Svaki dan popodne po sat-dva urlanja i bacanja. Bijes jer sam mu oduzela ono što je najviše volio. (ovo bi mogla biti inspiracija za novi hrvstaki hit s narodnjačkim melosom). I onda je prespavao noć. Jednu. Sada smo skoro mjesec dana bez “kike”, zaboravio je što se s njom uopće radi, mastitis je popustio nakon 4 dana uz obloge od kupusa, i L je prestao sa izljevima bijesa. Danas smo “kika-free” i spavamo dobro. Nije u komadu, ali smo sretni i zadovoljni. Iako svaku večer nakon priče, mladunac daje pusu “kiki”.
Nije lako odviknuti ih od dojenja, ali evo, ja sam uspjela sama u tome. Da sam krenula u to kada je imao godinu dana, morao bi muž tu uskočiti, ali bi to trajalo 3 dana, a ne 14. Osobno mi je dojenje bilo divno, ali divno je i odspavati u položaju koji meni odgovara i odmoriti tijelo.
SONJA
Supermama živahnog dječaka, Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
